Ljubiteljima putopisnih avantura sigurno je poznato ime Damira Vujnovca, varaždinskog putopisca i fotografa koji je dosad objavio četiri putopisne knjige, od koje su tri namijenjene djeci, a jedna mladima. Nakon svojih brojnih putovanja, ponajviše po Africi i Bliskom istoku, svoja iskustva rado podijeli znatiželjnoj publici i na putopisnim predavanjima. Osim riječi, njegov glavni pripovjedački alat su fotografije. To je i povod ovog razgovora jer je Damir jedan od polaznika ovogodišnje Akademije za poduzetništvo Pučkog otvorenog učilišta Varaždin. Ovaj jedinstveni obrazovni program u Hrvatskoj varaždinski POU provodi već osmu godinu za redom, a ove je godine usmjeren upravo na fotografiju.
Odakle Vaš interes za fotografiju?
Fotografija me zanima odmalena. Jedna od prvih fotografija, koje sam snimio, nastala je prilikom gradnje krčkog mosta, prije pedeset godina, tako da bih mogao reći da moje zanimanje za fotografiju traje već pola stoljeća. Bilo je tu razdoblja s više ili manje fotografskih uspjeha ili izazova, no rekao bih da se fotografijom ozbiljnije bavim zadnjih dvadesetak godina. Pod ozbiljnije mislim s pažnjom na kadar, kompoziciju, boje, pokret, priču. Unatoč stečenom iskustvu još svakodnevno učim i otkrivam nove mogućnosti, tehnike, pristupe i razmišljanja u fotografiji. I tu je, kao i u svemu drugome, važno cjeloživotno učenje, napredovanje u onome što čovjeka zanima.
Kako ste se odlučili na dodatnu edukaciju?
Smatram da učenje nikad ne prestaje. Cijeli život je potrebno učiti, usvajati nove vještine i brusiti one ranije stečene jer se svijet oko nas brzo razvija i ako taj razvoj ne pratimo, zaostajemo za vremenom u kojem živimo. Akademija za poduzetništvo odlična je prilika za učenje i dobra je pomoć pri svladavanju izazova koje bavljenje nekim poslom stavlja pred nas. Gotovo sam cijeli svoj profesionalni život proveo u prodaji, tako da mi komercijalnih iskustava ne nedostaje, no i tu svako malo naučim nešto novo. Zamislite onda s kakvim oduševljenjem otkrivam informacije o fotografiji, o kojoj zapravo malo znam. To su informacije o fotografskim tehnikama i tajnama zanata, o kojima svi misle da nešto znaju, dok se ne susretnu sa stvarnim zadacima pri čijem se rješavanju ne možete osloniti samo na sreću, lijep dan i dobro svjetlo.
Izbjeglički kamp Saharawi
Kako ste zadovoljni onim što ste dosad prošli na Akademiji i kakva su Vaša očekivanja?
Od ovogodišnje fotografske akademije sam već dobio razumijevanje stvari koje sam ranije intuitivno naučio o fotografiji. Sad mogu povezati ranija iskustva i znanje stečeno kroz predavanja i vježbe na akademiji i kvalitetnije se baviti fotografijom, snimati bolje fotografije ili razvijati svoj fotografski stil i tehniku. Akademija daje i iznimno koristan uvid u ono što prati fotografiju, a to su autorska prava, komercijalne vještine, osnove poduzetništva. Neki su polaznici ovogodišnje akademije “jači” u fotografskom, a neki u komercijalnom dijelu programa, no svima je zajedničko da žele naučiti više, brusiti svoje vještine i biti bolji. Zadovoljstvo mi je biti članom tog tima koji međusobno nesebično dijeli iskustva, savjete, stečene informacije pa čak i fotografsku opremu, koja često nije jeftina.
Vaša je fotografija usko povezana s putovanjima.
Fotografija je nekako uobičajeno vezana uz putovanja, svi volimo imati uspomene s nama posebnih mjesta ili značajnih događaja u životu. Nisam u tome iznimka pa oduvijek volim “škljocnuti” pokoju fotografiju na putovanju. S digitalnim je tehnologijama i broj fotografija s kojima se vraćamo s putovanja znatno veći nego u doba analogne fotografije. Veće su mogućnosti, ali i izazovi.
Kad ste počeli putovati i koje ste sve dosad zemlje obišli?
Putujem od malena na različite načine i u različitim aranžmanima, no moja su putovanja počela dobivati putopisnu formu u posljednjih petnaestak godina. Istaknuo bih ovdje zemlje koje su mi donijele značajno iskustvo; bilo u fotografiji, putopisanju ili općenito u životu. To su Jordan, Libanon, Iran te Izrael i Palestina na Bliskom istoku, kao i Alžir, Zapadna Sahara, Senegal i Namibija u Africi. Još je tu mnogo zemalja, putovanja i različitih tema, no mnogima od nabrojanih zemalja sam se vraćao i po nekoliko puta “utvrđivao gradivo”, upoznavao ljude, kulturu, običaje, razlike i sličnosti... pa ih kasnije pretvarao u priče, predavanja, knjige.
Iran
Kako birate svoja odredišta?
Posljednjih desetak godina dopuštam odredištima da izaberu mene i ne inzistiram na odlasku u mjesta koja me ne “zovu”. Možda čudno zvuči, no upravo je tako. Odlazeći prije deset godina u izbjegličke kampove naroda Saharawi usred najveće tople pustinje na našem planetu nisam bio sasvim siguran o stvarnim motivima ili svrsi tog putovanja. Sad, s desetogodišnjom distancom i ukupno četiri posjeta tim ljudima, mogu reći da je to bio potez koji mi je značajno promijenio život. To mi je donijelo nova iskustva, obogatilo moj život upoznavanjem mnogih dobrih ljudi i učinilo me boljom osobom. Volim vjerovati i da sam svojim putovanjima i svojim aktivnostima i ja dotaknuo nečije živote i promijenio ih u pozitivnom smislu.
Vaša putovanja nisu samo turistička; što vas najviše zanima u nekoj zemlji?
Kad boravim na nekoj udaljenoj lokaciji, među ljudima, zanima me njihov način života, njihove vrijednosti, njihova kultura, navike, svakodnevni život. Zanimaju me sitnice koje taj život čine zanimljivim, to su najčešće i točke mog fotografskog interesa, detalji. Svaki se put iznova čudim koliko smo različiti u navikama i životnim ritualima te koliko smo istovremeno jednaki u onim bitnim velikim, životnim vrijednostima. U različitim navikama i kulturnim razlikama uživam, a vrijednosti koje dijelimo koristim kao most kojim gradim komunikaciju i povjerenje s ljudima koje upoznajem.
No nemam ništa ni protiv turističkih putovanja. Nekad je čovjeku potrebno da promijeni mjesto boravka na nekoliko dana bez da puno razmišlja o tome kako će putovanjem oplemeniti svoj ili tuđe živote. Ponekad nam stvarno treba i odmor. Nema u tome ništa loše.
Koliko vremena posvećujete organizaciji putovanja, a koliko se stvari događaju neplanski?
Svako putovanje pripremam, ali svakako je potrebno ostaviti i prostora nepredviđenim aktivnostima i doživljajima. Često je, kad dozvolim događajima da se+ razviju mimo mojeg plana, to što se dogodi bolje od svega što sam planirao. Neka mi iskustva djeluju nerealno kad ih se prisjetim, no srećom postoje fotografije koje potvrđuju moja sjećanja. Prelazak preko klimavog “mosta” iznad planinske rijeke blizu granice Irana s Irakom, putovanje sa slijepim ženama u Kurdistanu, pregovori s momcima iz Hezbollaha na jugu Bejruta, gledanje u oči gepardici s četiri mladunca u namibijskoj savani… mogao bih nastaviti s nabrajanjem mojih “lovačkih priča” koje su sve proizašle iz činjenice da su se moji planovi promijenili, a ja sam postao bogatiji za divna i neočekivana iskustva.
London
Danas su nam informacije o drugim zemljama i kulturama dostupnije nego ikada putem raznih kanala. Koliko je ipak važan i izravan susret s drugim prostorima i ljudima, u odnosu na ovaj virtualni?
Uz informacije, danas su nam i putovanja dostupnija no ikad. Volim pogledati, pročitati i poslušati tuđe priče i tuđa iskustva. Cijenim kad ih netko zna uobličiti u zanimljivu formu i donijeti nam nove informacije, prenijeti svoje dojmove i emocije. No, naravno da je osobno iskustvo nezamjenjivo. Volim osjetiti energiju nekog prostora. Na nekim sam se mjestima osjećao kao kod kuće, iako sam se prvi put našao tamo. Teško mi je to racionalizirati, no taj se osjećaj ne može dobiti gledajući nečije snimke, treba prvi put u životu stati na ulice npr. Jeruzalema i reći sam sebi: “pa ja sam ovuda već prolazio”. Pokušajte sad ovo što sam rekao racionalno objasniti, nemoguće je… ali je moguće da sami odete na mjesta koja vas “dozivaju” i osjetite tu energiju. To vlastito iskustvo nema alternativu.
Što ljude na predavanjima najviše zanima s vaših putovanja; što ih fascinira ili iznenađuje?
Zanimaju ih priče o životu ljudi u nama dalekim krajevima i u kulturama različitima od naše. Zanimljive su im fotografije posjećenih mjesta, zanimljive su i anegdote s putovanja, na primjer o situacijama u kojima se nisam baš najbolje proveo, ali i o događajima koji su ostavili na mene snažan dojam, toliko da im s lakoćom mogu prenijeti emocije nekih susreta i događaja. Ljudi cijene iskrenost i žele pošten prijenos iskustava s nekog mjesta koje ih iz bilo kojeg razloga zanima. U “velikim” medijima često vidim nešto što je potpuno obrnuto od mog vlastitog iskustva neke kulture ili zajednice i informacije o tome iz prve ruke su ljudima interesantne jer mnogi osjećaju da svijet nije takav kakva nam se slika o njemu često servira pa traže dodatne podatke kako bi na kraju stvorili svoje vlastito mišljenje.
Koliko su fotografije važne u prenošenju iskustava i doživljaja s putovanja?
Fotografije mi u putopisnim predavanjima iznimno pomažu i koristim ih kao svojevrstan alat i pozadinu uz koju teče moja priča. Ta simbioza fotografije, priče i prijenosa emocija rezultira predavanjima s kojih ljudi odlaze zadovoljni, bogatiji za određena saznanja, informacije i sjećanja na emocije koje smo zajedno proživljavali tijekom “putovanja” kroz fotografije i priče. Tijekom predavanja nesebično dijelim entuzijazam i energiju koju imam pa mi se ona višestruko vraća od publike. Uživam u toj razmjeni energije, emocija i informacija. Nerijetko i ja kroz komunikaciju s publikom naučim nešto novo o temi o kojoj pričam.
Snimate li i videa ili to planirate u budućnosti?
Fotografiju iznimno volim, ali mislim da mi video ne leži. Ima ljudi koji me ohrabruju da krenem u tom smjeru, no svjestan sam da ne mogu sve odjednom. Rekao bih da je to, u mom slučaju kao skijanje i snowboard. Skijam solidno, no sa snowboardom se ne snalazim. Znam da je video snažan medij i trenutno je do publike puno lakše doprijeti video materijalom nego fotografijom i knjigom, ali ova dva spomenuta načina izražavanja su nekako moja. Naravno, uz putopisna predavanja uživo, gdje nikakav Zoom ili streaming ne mogu zamijeniti živi kontakt i bliskost predavača i publike.
Namibia
