Najviše koristi od upoznavanja drugih kultura imamo kad uspijemo pronaći i naučiti nešto što obogati i naš osobni život. U svakoj zemlji svijeta, uključujući i one najsiromašnije, nešto ljudi rade posebno dobro. Ljudi svake zemlje posjeduju neku svoju posebnu mudrost.
Za Kostariku uopće nema dvojbe što smo htjeli naučiti: zašto je ta nacija najsretnija na svijetu? Prema Indeksu sretnog planeta (Happy Planet Index) Kostarika je prva, a Hrvatska – osamdeset i šesta. UN ima svoje Svjetsko izvješće o sreći (World Happiness Report) i situacija je slična: Kostarika je četvrta, a hrvatska tek (tužno) sedamdeseta.
Hrvatska i Kostarika približno su jednake veličine, s otprilike jednakim brojem stanovnika. Približno smo jednako razvijeni, a mi imamo nešto bolji standard života. Pa u čemu je onda štos?
Ili jeftino ili ekstremno skupo
Doživjeli smo Kostarikance kao izuzetno ljubazne, mirne, drage ljude. Međutim, rijetko govore engleski, a i kao da su pomalo distancirani prema turistima. Ako ste turist u Kostariki, kao da ulazite u neki drugi, posebni svijet stvoren samo za turiste. I to uglavnom turiste iz SAD-a, što znači za daleko bogatije turiste od domaćih ljudi.
U glavnom gradu San Joseu tražili smo nešto za pojesti, a kad tamo – pizza za 19 eura, pivo za 8 eura! A onda smo skužili u čemu je problem. To su restorani za turiste i takve su cijene. Ali samo ulicu dalje eto lijep uređenog restorana s tradicijom dužom od stoljeća, prepun lokalnih ljudi, u kojem odličan, ali stvarno odličan kompletni ručak košta 6 do 8 eura. I sve ostalo je tako nekako šizofreno – ili malo jeftinije nego u Hrvatskoj ili dvostruko, čak trostruko skuplje nego kod nas.
U trgovini sve što je uvozno je ekstremno skupo. Ali ako nađete sličan proizvod domaće proizvodnje, onda je super povoljan. Ako putujete turističkim busom cijena je 40 i više dolara. Ako uzmete običan autobus, cijena je ispod 10 dolara za istu dionicu.
Velika većina stanovništva, gotovo tri četvrtine kompletne nacije, živi na području visoravni u središnjem dijelu zemlje. Kao da se svo stanovništvo „zguralo” u taj San Jose i spojene okolne gradove, tu dolinu koja ne zauzima ni petinu teritorija zemlje. Drugi dijelovi su daleko slabije ili nikako naseljeni. Već sam pogleda na kartu otkriva da Kostarika ima pustare s nepreglednom i neprekinutom džunglom bez cesta i bez ljudi.
San Jose je lijep ali i malo bezličan velegrad. Kao i drugi slični veliki gradovi Središnje Amerike rijetko gradi visoke zgrade. Španjolski kolonijalni način planiranja gradova, a to je ogromna mreža prizemnica i jednokatnica smještenih u pravilne (i pomalo bezlične) blokove, prostire se unedogled.
Nacionalno kazalište, katedrala, kao i široka pješačka zona i nekoliko muzeja krase centar grada. Nije to ništa posebno, ali je istovremeno i lijepo i ugodno.
A čim se maknete iz glavnog grada u planine, dolazi se u prekrasnu prirodu, rijetko naseljene krajeve. Upravo te džungle su glavni adut zemlje za razvoj ekološkog turizma.
Iz mjesta La Fortuna planinarili smo na obronke vulkana Arenal. Zadnja erupcija bila je prije šezdesetak godina i tada je poginulo gotovo stotinu ljudi. Povremena okamenjena lava i označeni evakuacijski putevi jedino je što u pravoj pravcatoj džungli podsjeća da ste u blizini vulkana.
Super atrakcija bio je i park visećih mostova. U netaknutoj džungli put od nekoliko kilometara slijedi duboki kanjon riječice, ali tako da je prelazite cik-cak šest puta i to visećim mostovima, na nekoliko desetaka metara visine. Doduše, kiša je počela tako nemilice padati da smo strašno pokisli. Trebali smo vidjeti kojekakve životinje, ali mi, ne navikli na takve uvjete i neiskusni u džungli, nismo puno vidjeli.
Međutim, vrijeme u tim tropskim krajevima je toliko promjenjivo da kiša nestane kako je i došla, a tako je vruće da i nije previše bitno se što prije osušiti. Na kraju smo bili prezadovoljni doživljajem tako divlje, netaknute džungle.
Reggae ritam obale Karipskog mora
La Fortuna je blizu obale Tihog oceana, a mi smo krenuli na sasvim drugi kraj: Puerto Viejo na obali Atlantskog oceana. Nevjerojatno je tako brzo i jednostavno „šarati” između dva najveća svjetska oceana, ali tu je Amerika toliko uska da je to moguće u samo nekoliko sati.
Obala Karipskog mora podsjetila nas je na jedno prijašnje putovanje i zemlje poput Beliza, Kube, Gvatemale... Prava opuštena reggae vibra, totalno opuštena i neformalna atmosfera, džungle i rajske plaže, prava kostarikanska „pura vida” - fantastično.
Prošli smo uzduž i poprijeko tu cestu koja nikud ne vodi, sve do zadnjeg mjesta Manzanilla – i iza njega dalje pješačili dokle god nije blato džungle bilo gotovo neprohodno.
U svim tim mjestima pokušavali smo razumjeti od lokalnih ljudi koja je tajna te sreće. Objašnjenja „jednostavno je tako”, ili kako oni kažu „pura vida” („čist život”), nisu se činila uvjerljiva.
Došli smo u Kostariku taman kad je bio njihov veliki nacionalni blagdan: Dan Gospe od Anđela, zaštitnice Kostarike. Sve tada staje i cijela zemlja hodočasti, doslovce milijuni ljudi pješače, najviše u nacionalno svetište u Cartagu. Kip Gospe u Cartagu, iako manji i od kamena, vrlo je sličan kipu Gospe u našoj Mariji Bistrici.
Iako smo i mi većinski katolička zemlja, razlika postoji. Katolička crkva u Kostariki nastupa na, za nas, iznenađujući način: među prvima i najglasnijima je u osudi nepravde i korupcije u društvu. Dok kod nas prevladavaju ideološke i nacionalne teme poput pobačaja ili neriješena povijesna pitanja, odnosno teme u kojima su realni pomaci mali ili nikakvi, u Kostariki u Crkvi prevladavajuće teme su sindikati, državni dug, odnos korporacija prema radnicima i radnička prava! Nevjerojatno, ali prve sindikate u Kostariki je osnovala upravo Katolička crkva i nazvala ga po papinoj enciklici Radnička konfederacija "Rerum Novarum".
Ali nije samo Crkva glasna oko tih pitanja: akademska zajednica potpuno drukčije nastupa nego kod nas. Kao korektiv društva, profesori sveučilišta izuzetno su kritični i aktivni oko svih aktualnih pitanja politike i gospodarstva.
Osim političara, drugi glasovi kod nas gotovo da se i ne čuju, a korupcija, nepotizam i klijentelizam caruju svugdje, pa čak i na fakultetima.
Mi jesmo malo bogatiji, ali prema Indeksu percepcije korupcije Kostarika je 46., a mi tek 63. Sveučilište u Kostarici je daleko bolje ocijenjeno nego Sveučilište u Zagrebu, a samo oko 10% BDP-a odlazi na plaće javnog sektora Kostarike, za razliku od gigantskih hrvatskih 14%. U Hrvatskoj ne da profesori upozoravaju na javni dug i nude rješenja, nego baš ovih dana šef sindikata visokog školstva traži još veću potrošnju.
Nacionalni muzej u San Joseu u svom prikazu povijesti Kostarike pokazuje koliko je u toj zemlji bila neobično mirna povijest 20. stoljeća. Previranja 40-ih godina uključivala su i vrlo kratki građanski rat. Ali od tada zemlja se ponovo ustabilila, štoviše – ukinula je vojsku! Demokracija je postala standard, gospodarski napredak je bio lagan ali konstantan.
I to je valjda ta tajna: ljudi u Kostariki nisu morali trpjeti careve, kraljeve, poglavnike i maršale kao ljudi u Hrvatskoj unatrag samo sto godina. Kostarika je imala mir i stabilnost, inteligencija nije ugušena nego je (p)ostala korektiv kakav i treba biti u razvijenim demokracijama. Slično je i u drugim sretnim zemljama, primjerice Skandinaviji.
Mi smo od Kostarike bogatiji, ali to nemamo. Na nepravdu ne odgovaramo aktivno, nego rezignirano i apatično. Ne znam je li realno vjerovati kod nas u mogućnost promjene, ali pesimizam nas pritišće i guši, kao i većinu Europe. Zato – glavu gore i „pura vida”!
