Ines Hrain, varaždinska književnica, u svoja je prva tri romana „Najdeblja“, „Sjajni je bal“ i „Kolagen“ pisala o ženskim sudbinama i ulazila u odnose muško-ženskih likova, a u posljednja je dva romana, koja su joj izašla relativno nedavno, promijenila žanr. „Švedska grenčica“ je kriminalistički roman, a „Pusti otok“ tinejdžerski. Nedavno je u Varaždinu predstavila oba romana.
Objavili ste dva žanrovski različita romana od prethodnih – kriminalistički i tinejdžerski. Kako je došlo do te promjene?
Ne bih to toliko nazvala promjenom, krimić je meni oduvijek u duši, mislim da nisam imala dovoljno spisateljskog iskustva ni hrabrosti za takav poduhvat do sad. Prije toga pisala sam o stvarima i ljudima koje viđam oko sebe, riječi su mi navirale same, nisam se ni malo morala truditi, iskustvo je govorilo iz mene. Sad sam zrelija kao spisateljica pa se posvećujem kompliciranijim temama.
Tinejdžerski roman napisala sam zato što godinama uočavam nedostatak zanimljive lektire u školi. Djeca uglavnom čitaju jer moraju, jedna polovica štiva im je nerazumljiva, a druga je predaleko od njihovih interesa. I sama imam dijete i s ponosom mogu reći da je moj Pusti otok prva lektira koju je pročitao bez prisile i sam se hvatao knjige svaku večer.
Utječu li situacije iz „stvarnog života“, bilo privatnog ili društvenog, na način na koji pišete?
Način na koji pišem moj je osobni stil izražavanja, ne volim sebe ni svijet uzimati preozbiljno. Svi putujemo k istom cilju. Situacije iz života definitivno utječu na mene, moje su knjige prepune realnih sličica iz stvarnosti, inače ne bi bile autentične niti bi djelovale iskreno.
„Švedska grenčica pravi je varaždinski krimić“, stoji u jednom članku. Što je to švedska grenčica i kako ste ju povezali s Varaždinom?
Švedska grenčica je tonik napravljen od ljekovitog bilja, na etiketi piše da liječi sve bolesti. Kod nas je najsličniji proizvod tome – pelinkovac. Piješ, a sve si zdraviji. U romanu ovaj tonik ima veliku ulogu i zbog njega se slučaj razmrsio u sekundi. Dakle, nije riječ o prenesenom značenju niti ima veze sa Švedskom. U romanu je glavna tema ubojstvo starica, pa nije ni čudno što se u sve upleo i ovaj ljekoviti preparat. Švedsku grenčicu i sama imam u kući, pa mi je bila bliska kao lajtmotiv.
Radnja krimića smještena je u Varaždin, lokacije su domaće kao i mentalitet ljudi. Moji čitatelji ponovno su mogli prepoznati različite varaždinske lokalitete i tipove ljudi. Pa su me kao i uvijek, ispitivali jesam li na pedeset osmoj strani opisivala Štefa i njegovu ženu, primjerice.
Jeste li imali plan ili pripreme prije pisanja krimića?
Imala sam ideju i motivaciju, a uzor u romanima Agathe Christie, koju obožavam. Nekad davno čula sam priču o jednoj starici koja je umrla na livadi od nepoznatog uzroka, a stan je prepisala nekakvom lihvaru, uz doživotno uživanje. Već sam tada posumnjala da je starica zapravo ubijena i na tome sam izgradila fabulu svog romana. Kod krimića pisac u glavi mora znati i početak i kraj i sredinu. Svaki razgovor, vrijeme, alibi, postupak, mora se definitivno uklapati u cjelinu. Puno puta sam se užasnuto vraćala nekoliko desetaka stranica unatrag da provjerim nije li ovaj ili onaj u pola pet viđen kod doktora, a ja sam ga smjestila u kafić. Zbog toga sam imala hrpu papirića sa zabilješkama po stolu, na podu i oko sebe. Oko nekih stvari u vezi policijske istrage morala sam se informirati, no uglavnom sam izbjegavala previše stručnu terminologiju.
„Pusti otok“ je tinejdžerski roman, tematizirate li neki brodolom i organizaciju života na otoku ili je „otok“ simbol nečega?
Roman je avanturistički, nema nikakvo preneseno značenje, barem mi to nije bila namjera. Željela sam da bude moderan, napet, blizak mladima. Više od godinu dana nalazio se visoko na listama čitanosti u Hrvatskoj, oko petog mjesta. Mladi ne vole prenesena značenja i velike mudrolije, vole akciju i čim manje opisa. Međutim, poruka o štetnosti alkohola i vrijednosti prave ljubavi ipak se uspjela uvući u tekst bez dosadne didaktičke nametljivosti.
Kakva je recepcija “Pustog otoka”, je li „kliknuo“ s mlađim čitateljima?
Kliknuo je totalno. U mnogim ga školama čitaju kao „slobodnu lektiru“, sa svih strana mi djeca javljaju da im je super. Jednog dana napisat ću i nastavak, nadam se da prije nego što moji čitatelji odrastu.
Ti su romani dobili i prijevode. Na koje su jezike prevedeni i nalaze li se već u prodaji u drugim zemljama?
Pusti otok preveden je u Samotni otok, u Sloveniji se čita naveliko i sve više plijeni medijsku pozornost. Nalazi se u slovenskim knjižnicama, mnogim školama i knjižarama. Zbog toga je moj izdavač Založba Skrivnost odlučio objaviti još jedan moj roman, to će biti Najdeblja. Romane mi prevodi izvrsna Tamara Kranjec, kulturna radnica iz Ljubljane koja vrlo dobro razumije moj stil pisanja i oduševljena je njime.
Švedska grenčica prevodi se na engleski, pa se nadam da ću naći izdavača vani. Možda se za početak za roman zainteresiraju Australci.
Nedavno ste imali videopromociju u Melbourneu?
Promociju je organizirala Mreža hrvatskih pisaca Melbourna, a program je osmislio i vodio književnik i profesor Vladimir Jakopanec kojem se pridružila predstavnica općine Darebin Katarina Brozović Bašić. O mojoj Grenčici govorio je novinar i pisac Mate Bašić te izrekao prekrasne pohvale romanu. Najuzbudljiviji dio bio je kad su Petar Gelo, Olgica Mostić i Mate Bašić čitali nekoliko ulomaka. Savršeno su se uživjeli u uloge, dok se publika oduševljeno smijala i pljeskala. Popriličan broj romana prodan je na samoj promociji, a ostatak će otkupiti idućih mjeseci za svoje knjižnice. Najteže je bilo romane dostaviti u Australiju, slanje avionom bilo bi skuplje od same cijene romana. Imala sam sreće što je varaždinski poduzetnik Davor Patafta imao sluha za širenje domaće književnosti na drugi kontinent te ih transportirao s proizvodima svoje firme.
Je li bilo teško naći prevoditelje i izdavače u drugim zemljama?
Teško je naći izdavača i u Hrvatskoj, a kamoli vani. Sa Slovencima je još lako, oni barem razumiju hrvatski pa mogu procijeniti vrijednost nekog djela, dok Englezi i Amerikanci neće roman ni pogledati ako nije savršeno preveden.
Prevoditelj nije problem, za nekoliko hiljada eura dobijete savršen prijevod, ako ih imate. Međutim, to nije nikakva garancija uspjeha vani. Uglavnom ne trzaju na nepoznate autore niti se potrude pročitati nešto što već nije razvikano. Dobila sam doduše ugovor od jedne engleske izdavačke kuće, no morala bih doplatiti ogromnu svotu za izdavanje, a nisam ni sigurna da je ta firma poštena. Uspješne kuće ne traže od autora da ih financira.
Uglavnom, veću sam podršku dobila od Slovenaca i Australaca nego od našega vlastitog Ministarstva kulture.
