Zadnji je dan 2021. godine i već traju pripreme za njezin ispraćaj s mislima i nadom u bolju nadolazeći godinu. Zato svakako valja podsjetiti gdje leže korijeni prakticiranja ispraćaja Stare i dočeka Nove godine.
Naime, slavljenje Nove godine spada među najstarije običaje. U starom Egiptu prvi dan nove godine padao je na dan izlaska zvijezde Sirius 19. ili 20. srpnja i bio je praćen velikim svečanostima i žrtvama božici Izidi. Za Židove je Nova godina bila dan »upisivanja čovjekove sudbine« pa se najavljivala puhanjem u trube i rogove. Babilonci, Perzijanci i Kinezi su smjenu godine računali po proljetnom ekvinociju pa je Nova godina bila blagdan pomlađenoga, proljetnog Sunca. U grčkom svijetu početak godine bio je vezan uz Sunčevo kretanje, ali bez novogodišnjih svečanosti.
Za razliku od njih, Rimljani su dolazak Nove godine, koji se isprva obliježavao 1. ožujka, a kasnije 1. siječnja, obilno, bučno i razuzdano slavili u čast boga Janusa, uz dijeljenje novogodišnjih darova. Stari Geramani su slavljenjem obilježavali izmjenu godišnjih doba, a budući da zima u geramanskim zemljama započinje sredinom studenog kada završava i vrijeme žetve, oni bi se okupljali i slavili završetak žetve nakon čega je uslijedilo vrijeme odmora. U svijetu starih Slavena vatra je imala važnu ulogu zbog svojih natprirodnih moći koje su joj pridavane. Zbog toga su se ukrašavala stabla i palile svijeće u čast bogova plodnosti, a vatrom istjerivali zli duhovi i prizivale dobre sile. Nazdravljanje uz iskazivanje dobrih želja običaj je starih Anglosaksonaca koji se potom proširio svijetom, a prakticira se i danas. Kršćanstvo dugo nije prihvatilo slavljenja prvosiječanjske Nove godine koja se smatrala poganskim običajem. Tek od 12. stoljeća Crkva prihvaća 1. siječnja kao početak Sunčeve godine, a liturgijska godina broji se od prve nedjelje Došašća.
Uz Novu godinu se, osim određenih rituala i običaja, vežu i brojna praznovjerja pa se tako vjeruje da će događaji koji se dogode prvog dana nove godine utjecati na cijelu godinu. Tu spada i čestitanje koje svojim dobrim željama udjeljenim osobi kojoj čestitamo ima određenu magijsku moć.
Zanimljivo je vjerovanje da na 12. zvuk ponoćnog zvona treba skočiti sa stola ili stolice kako bi se prizvala sreća u novoj godini. Običaj pucanja petardama i drugim sredstvima koje danas mnoge iritira, a ujedno je i zbog opasnosti zabranjeno, vuće svoje podrijetlo iz vremena kada su se pucnjavom i pucketanjem biča, puhanjem u rog i zvonima tjerali zli duhovi iz stare godine. U nekim zemljama postoji vjerovanje kako osoba koja dođe na kućni prag i prekoraći ga donosi sreću ili nesreću, ovisno o kakvoj se osobi radi. Tako je primjerice najpoželjniji tamnokosi muškarac koji prema vjerovanju donosi blagostanje i sreću u kuću koju je posjetio, dok plavokosi muškarac, udovac ili riđokosi nisu poželjni jer donose nesreću.
