Četvrti put na Špancirfestu i ponovno večer koju nije bilo moguće slušati ravnodušno. Amira Medunjanin sinoć je kod Vile Bedeković pred varaždinskom publikom priredila koncert u kojemu se sevdah susreo s jazzom, bluesom, rockom, ali na trenutke i s gotovo francuskom šansonom.
Jedna od najcjenjenijih interpretatorica sevdalinki uvijek sa sobom na scenu donose i šarm svoga Sarajeva i humor svoje Bosne pokušavajući tako opustiti publiku i "nagovoriti" je da propjeva zajedno s njom. Upravo taj neposredni odnos jedan je od razloga zbog kojih njezini koncerti imaju posebnu "domaćinsku" atmosferu.
A stare sevdalinke dobro poznate, ali kad ih Amira pjeva nikad sasvim iste; od "Voljelo se dvoje mladih" do "Snijeg pade na behar, na voće". Tradicionalne sevdalinke u njezinoj interpretaciji dobivale su nove, ponegdje gotovo neočekivane aranžmane. U pojedinim trenucima melodije su se činile kao da su se iz bosanske mahale i zadimljene kafane preselile u neki mali pariški klub, poprimajući nježnu, gotovo šansonsku atmosferu.
Amiru su sinoć pratila trojica izvrsnih zagrebačkih glazbenika s kojima već dulje surađuje: Antonio Vrbički na harmonici, Leopold Stašić na violini i Mario Rašić na bas-gitari, inače basist vinkovačkih Majki. Bila je to stoga ponovno prilika da pokaže i svoju rokersku stranu otpjevavši Baretove "Teške boje", koje u Amirinoj izvedbi dobivaju dodatnu, bolnu notu.
Nakon nekoliko otpjevanih muzičkih želja dobro raspoložene publike, među kojima se našla i "Moja posljednja i prva ljubavi" Tereze Kesovije i "Šta će mi život" Silvane Armenulić, za kraj je stigla sad već neizbježna "Ako znaš bilo što". Ovu Štulićeva pjesmu Amira naziva "zagrebačkom sevdalinkom" i izvodi je već godinama te je njezina melankolična interpretacija postala vjerojatno jednako prepoznatljiva i popularna kao i Azrin original.
