Varaždinski gradonačelnik Neven Bosilj (SDP) osvrnut će se uskoro na tzv. slučaj podzemna garaža, odnosno stanje predmeta koji vodi USKOK u vezi s tim slučajem, a posebice jučerašnje medijske izvještaje nakon sjednice vijeća zagrebačkog Županijskog suda koje je trebalo potvrditi ili vratiti optužnicu protiv njega zbog trgovanja utjecajem te Roberta Gotića, poduzetnika i bivšeg potpredsjednika varaždinskog HDZ-a, za davanje mita.
https://www.facebook.com/share/v/15tZoM5Bkh/
Sjednica je odgođena za 8. prosinca jer je u međuvremenu Gotić priznao mito te se nagodio s Uskokom na kaznu zatvora od deset mjeseci koja mu je zamijenjena za rad za opće dobro. Gotić je uredio stan u vlasništvu HNK u Varaždin vjerujući da će dobiti građevinsku dozvolu za podzemnu garažu stambene zgrade.
Stambeni objekt je izgrađen, ali bez podzemne garaže, što govori da dozvola nikada nije izdana. Stoga je potpuno nejasno na temelju čega Index tvrdi da „Uskok u optužnici navodi da je Bosilj Gotiću sredio dozvole za podzemnu garažu, i to mimo pravila o zaštiti kulturnih dobara koja su se iznad nje nalazila“, a Jutarnji list da „USKOK tvrdi da je Bosilj sredio Gotiću dozvole za podzemnu garažu, a onda da je Gotić za uzvrat besplatno uredio stan u vlasništvu Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu“.
Uvjereni da je Bosilj ne samo obećao izdavanje dozvole za podzemnu garažu, nego je i sredio, pojedini su mediji navodili da je Gotićeva nagodba „loša vijest za SDP-ovog gradonačelnika“.
Međutim, to nije baš tako. Naime, oni koji to tvrde nisu vodili računa ne samo da dozvola nikada nije sređena, nego niti o sudskoj praksi. Vrhovni sud RH, naime, zauzeo je stav da „ako se korist daje zbog pogrešnog uvjerenja davatelja da osoba može utjecati na službenu osobu, a ta osoba nije ništa tražila niti obećala, tada nije ostvareno kazneno djelo trgovanja utjecajem.“ Nadalje, VSRH smatra da je „za postojanje trgovanja utjecajem potrebno da postoji dvosmjerni odnos – da počinitelj svjesno koristi svoj stvarni ili navodni utjecaj. Samo vjerovanje davatelja mita nije dovoljno.“ Isto tako VSRH je stava da „priznanje suokrivljenika da je dao korist osobi za koju je vjerovao da može posredovati nije dovoljno za osudu ako nema drugih dokaza da je ta osoba utjecaj doista koristila ili obećala koristiti.“
