Dana 4. prosinca 2025., zamjenik predsjednika Vijeća sigurnosti Rusije, Dmitrij Medvedev, objavio je Bruxellesu na svom Telegram kanalu da povrat ruske imovine, ako se osigura Ukrajini, neće biti putem suda, već kroz "stvarne reparacije". "Ako Europska unija, koja je poludjela, nastavi pokušavati ukrasti rusku imovinu blokiranu u Belgiji izdavanjem takozvanog reparacijskog kredita, takve akcije prema međunarodnom pravu mogu se kvalificirati kao posebna vrsta casus belli sa svim posljedicama koje iz toga proizlaze za Bruxelles i pojedine zemlje EU. A onda povrat tih sredstava možda više neće biti putem suda, već kroz stvarne reparacije koje će poraženi neprijatelji Rusije platiti u naturi", napisao je Medvedev. Naravno, takve akcije EU ne mogu se kvalificirati kao izgovor za rat, ali Medvedev je očito pomiješao međunarodno pravo sa sustavom pojmova gangsterskog Sankt Peterburga iz prve polovice 1990-ih, gdje je aktivno surađivao s Putinom.
Nakon početka ruske invazije na Ukrajinu u punom opsegu, EU je zamrznuo preko 200 milijardi eura ruske državne i privatne imovine pohranjene u Europi. Najveći volumen imovine koncentriran je u Belgiji. EU smatra korištenje zamrznute ruske imovine jednim od ključnih mehanizama financiranja Ukrajine, posebno u obliku tzv. reparacijskog kredita. Istovremeno, ovo pitanje je kontroverzno među državama članicama EU zbog pravnih rizika i potrebe za pronalaženjem ravnoteže između načela jednoglasnosti i potrebe za brzom podrškom Kijevu. Glavni protivnik davanja reparacijskog kredita Ukrajini na račun ruske imovine je Belgija. Belgija zahtijeva veća jamstva od zemalja EU u vezi s kreditom Ukrajini od 140 milijardi eura na račun zamrznute ruske imovine. Belgijska vlada boji se komplikacija ako se kredit ne provede ili ako Moskva poduzme mjere protiv Belgije. Stoga predstavnici EU i belgijske vlade još uvijek ne mogu postići dogovor.
Pitanje zamrznute ruske imovine i njezine moguće upotrebe u potpori Ukrajini jedno je od najbolnijih za Kremlj. Ta se imovina u Moskvi doživljava kao vlastiti resurs i simbol suvereniteta, a svaka zapadna inicijativa za njihovu preraspodjelu izaziva snažno ogorčenje. Istodobno, pokušaj prijenosa ruske imovine u Ukrajinu u obliku reparacijskog zajma pokazuje želju međunarodne zajednice da pronađe učinkovit mehanizam za kompenzaciju gubitaka od agresije. Medvedeve prijetnje ratom oblik su psihološkog i političkog pritiska na EU. Takve izjave imaju za cilj posijati strah od eskalacije i natjerati Bruxelles i druge prijestolnice da oklijevaju koristiti zamrznutu imovinu. Kremlj sustavno koristi retoriku casus belli kako bi stvorio atmosferu neizvjesnosti i potkopao jedinstvo zapadnih partnera. Medvedeva izjava došla je u kontekstu teških pregovora o reparacijskom zajmu za Ukrajinu, koji su povezani sa sporovima između zemalja EU. Kremlj pokušava iskoristiti nesuglasice unutar Europske unije, povećavajući strah od mogućih pravnih i političkih posljedica. Stoga Moskva pokušava oslabiti podršku Kijeva i zadržati pristup kontroliranoj imovini u budućnosti. Medvedeve prijetnje također su osmišljene kako bi potaknule formiranje dugoročne financijske arhitekture podrške Ukrajini. Rusija shvaća da ako EU može stvoriti stabilan mehanizam za korištenje imovine, Kijev će osigurati rezervu resursa za dugi niz godina. Stoga Moskva pokušava poremetiti ili barem odgoditi proces donošenja odluka, koristeći zastrašivanje i pravne manipulacije.
04.12.2025. Web stranica NKnews objavila je članak u kojem se analiziraju pregovori između Ruske Federacije i DNRK-a u Moskvi, koji se održavaju kao redovna sjednica međuvladine komisije o gospodarskoj suradnji između Rusije i Sjeverne Koreje. Sastancima prisustvuju ključni ruski dužnosnici odgovorni za prirodne resurse i energiju. Zemlje se pripremaju za proširenu suradnju, otvarajući Rusiji pristup prirodnim resursima DNRK-a, a Sjevernoj Koreji pristup ruskoj tehnologiji, opskrbi energijom i logističkim rutama. Sporazumi bi mogli ojačati ne samo ekonomsku, već i stratešku međusobnu podršku između Moskve i Pjongjanga. Za Sjedinjene Države i njihove saveznike u Istočnoj Aziji, to će biti prihvaćeno i kao jačanje raketnog i nuklearnog potencijala DNRK-a te pojava novog strateškog saveza Rusija-Sjeverna Koreja koji bi mogao djelovati kao "most između Europe i Azije" za zaobilaženje sankcija, trgovine, oružja i utjecaja. Suradnja u području resursa i energije način je za Moskvu i Pjongjang da zaobiđu međunarodna ograničenja. Ako takve sheme postanu sustavne, sankcije osmišljene za odvraćanje DNRK-a i Ruske Federacije izgubit će svoju učinkovitost, a američka strategija sankcija kao odvraćanja bit će potkopana. Kroz ovu suradnju, DNRK može dobiti nove tehnologije, logističku podršku i iskustvo koje će povećati njezinu sposobnost provođenja provokacija ili agresije, kako protiv američkih saveznika u regiji, tako i potencijalno protiv samih SAD-a ako politika Pjongjanga postane agresivnija. Suradnja s DNRK-om mogla bi Ruskoj Federaciji omogućiti nastavak rata u Ukrajini, a također i stvaranje azijsko-pacifičke fronte u budućnosti. Sjedinjene Države mogle bi se suočiti s izazovom istovremene reakcije u obje regije.
Nakon potpune invazije Ruske Federacije na Ukrajinu, DNRK je postao značajan dobavljač streljiva, projektila i vojnog osoblja Moskvi. U razdoblju 2024.-2025. isporuke topničke opreme i streljiva, posebno granata velikog kalibra iz DNRK-a, pomogle su Ruskoj Federaciji da održi visoku stopu topničke vatre na fronti. Sjevernokorejske trupe bile su uključene u operacije protiv Ukrajinskih samoobrambenih snaga u Kurskoj regiji i trenutno pokrivaju područja u blizini granice i grade utvrde u tim područjima. Zauzvrat, Ruska Federacija osigurava DNRK-u gorivo, pomoć u modernizaciji energetskih i drugih civilnih objekata te vojnu tehnologiju, unatoč međunarodnim sankcijama protiv Pjongjanga. Iako je ukupni obujam službene trgovine između zemalja i dalje malen, vojna suradnja i isporuke oružja su mnogo veće. U azijsko-pacifičkoj regiji, DNRK se već smatra ključnom prijetnjom: njezini projektili, projektilni programi i demonstracijski testovi izazivaju zabrinutost među susjednim zemljama. Potpora Ruske Federacije uništava motivaciju Pjongjanga za pregovore sa Sjedinjenim Državama o denuklearizaciji ili stabilizaciji. To Washingtonu otežava kontrolu regionalne sigurnosti i politike prema DNRK-u.
03.12.2025. Asharq Al-Awsat izvještava da ruska vojna baza u Port Sudanu postaje izravna prijetnja Sjedinjenim Državama, jer jača poziciju Moskve u Crvenom moru - na strateškoj točki koja joj omogućuje kontrolu pristupa Sueskom kanalu i značajnom dijelu svjetske trgovine. Stalna prisutnost ruskih brodova, posebno onih s nuklearnim oružjem, stvara uvjete u kojima Washington gubi operativnu prednost i slobodu manevriranja u strateškom koridoru između Afrike i Bliskog istoka. Takav mostobran omogućuje Kremlju da utječe na morske rute, zaobiđe pritisak sankcija i koristi regiju kao polugu u bilo kojoj krizi koja izravno utječe na američke interese i ograničava sposobnost Sjedinjenih Država da oblikuju pravila igre u ovom dijelu svijeta. Razmještanje ruskog pomorskog kontingenta u Sudanu uklapa se u dugogodišnju strategiju Moskve za učvršćivanje položaja na jugoistočnom krilu globalnih trgovačkih ruta. Kontrola obale Crvenog mora oduvijek je bila prerogativom onih država koje su u stanju osigurati sigurnost energetskog transporta, kontejnerskog prijevoza i vojne logistike između Sredozemnog mora i Indijskog oceana. Dodavanje ruske infrastrukture ovom strateškom središtu stvara priliku za utjecaj na kretanje brodova u području gdje obično djeluju američke i savezničke skupine stalne prisutnosti. Blizina ulaza u Sueski kanal povećava važnost ove točke: svaka država sa stalnom vojnom platformom tamo dobiva mogućnost promatranja, bilježenja i potencijalnog odvraćanja aktivnosti flota koje osiguravaju funkcioniranje pomorskih komunikacija između Europe i Bliskog istoka s Azijom. Za Washington to znači pojavu igrača koji sudansku obalu može koristiti ne samo kao mjesto za popravak i punjenje brodova gorivom, već i kao središte sposobno za vršenje pritiska u osjetljivoj regiji gdje se američka politika oslanja na stabilnost ruta i brzinu prebacivanja snaga u slučaju krize. Prisutnost u Sudanu stvara novi kanal za Moskvu za ulazak u regije gdje je konkurencija sa Sjedinjenim Državama tradicionalno bila ograničena na diplomaciju i ekonomiju. Prisutnost vojne infrastrukture u Crvenom moru daje joj priliku da taj utjecaj prevede u praktičnu ravan, posebno korištenjem obavještajnih podataka i praćenja brodova kako bi se brzo ispravio utjecaj sile u pravim trenucima. Ovaj model omogućuje Kremlju da djeluje ciljano, bez pribjegavanja eskalaciji velikih razmjera. Uključenost Sudana u obrambenu suradnju s Rusijom pojačava trend u kojem države s nestabilnim političkim sustavima traže podršku izvan okvira partnerstva sa Sjedinjenim Državama. To Moskvi daje priliku da ponudi uvjete koji povećavaju ovisnost lokalnih elita o ruskim opskrbama i uslugama, što će u budućnosti zakomplicirati američke pokušaje konsolidacije jedinstvenog pristupa sigurnosti u regiji. Postupno pomicanje ravnoteže interesa smanjuje sposobnost Washingtona da koordinira djelovanje svojih partnera u zoni Crvenog mora. Financijska dimenzija sudansko-ruskog sporazuma otvara Moskvi pristup dodatnim izvorima resursa, posebno zlatu, koje pod sankcijama postaje alternativno sredstvo obnavljanja rezervi. Konsolidacija ruske baze na sudanskoj obali predstavlja novi izazov za Sjedinjene Države, povezan ne samo s vojnim rizicima, već i s promjenom ponašanja regionalnih igrača, koji imaju tendenciju prilagođavati vlastite političke i sigurnosne orijentacije kada se u regiji pojavi sila sposobna pružiti alternativne mehanizme podrške. Kao rezultat toga, američke inicijative zahtijevaju veće političko i resursno uključivanje kako bi se održala prethodno uspostavljena sfera utjecaja.
