Natalija Martinčević, već je dulji niz godina jedna od istaknutijih figura u politici, kako na nacionalnij razini, tako i na lokalnoj. Politika joj nije bio prvi izbor, naime nakon završenog studija upravnog prava, zaposlila se u varaždinskom Mundusu, a nedugo nakon toga je prešla u Cognor Vetting. No njen angažman u gospodarstvu je uskoro zamijenjen angažmanom u politici u kojoj se već nalazi nešto dulje od 15 godina. Povodom proslave Međunarodnog dana žena, porazgovarali smo s njom o aktualnoj situaciji i položaju žena, kako u društvu tako i na poslu te da li ima pozitivnih pomaka od kada je ona počela svoj poslovni i politički put.
Čemu najviše pripisujete svoj uspjeh u politici?
Na politiku sam uvijek gledala kao na mogućnost da se kroz rad, djelovanje i zalaganje bilo u zakonodavnoj bilo u izvršnoj vlasti građanima omogući bolji i kvalitetniji život. Kao rođenoj Varaždinki u fokusu mi je uvijek bio grad Varaždin, Varaždinska županija i Sjever Hrvatske, a za boljitak sam se zalagala kroz rad u mjesnom odboru pa nakon toga i kao gradska vijećnica, dogradonačelnica grada Varaždina, županijska vijećnica, savjetnica župana Čačića i na kraju u dva mandata kao saborska zastupnica. Upoznata sam sa svim problemima s kojima se suočavaju naši građani, naši umirovljenici, naši radnici, naši mladi i intenzivno sam predlagala niz zakonskih rješenja, ali i realizirala cijeli niz konkretnih projekata. Posebno sam ponosna da je na temelju mojeg zakonskog prijedloga naš HNK dobio nacionalni status te da sam prva predložila da Sveučilište Sjever postane nacionalno što je ključno za njihovo funkcioniranje i financiranje. Kako dolazim iz gospodarstva uvijek sam bila posebno fokusirana na konkretne projekte i najveće zadovoljstvo bio mi je rad u Županji kada smo u mandatu župana Čačića četiri godine za redom bili najuspješnija Županija u Hrvatskoj po povlačenju sredstava iz EU fondova, a čime smo gradili i obnavljali i opremali naše bolnice i škole te ulagali u dizanje kvalitete života u svim područjima. Trudila sam se boriti, često i vrlo “vatreno” za naš kraj i pokazati da politika i političari mogu bolje i drugačije od onoga što se u javnosti uglavnom percipira i mislim da su taj moj trud i način građani prepoznali. To smatram najvećim uspjehom.
Žalite li za gospodarstvenom karijerom koju ste morali staviti na stranu zbog političke karijere?
U gospodarstvu sam radila više od petnaest godina od čega zadnjih nekoliko kao direktorica tvrtke u Varaždinu koja je tada zapošljavala preko pedeset ljudi. Raditi u gospodarstvu je vrlo zahtjevno jer ste u obvezi isporučiti rezultat koji je vidljiv i mjerljiv, ispuniti zadane ciljeve, osigurati plaće i to u vrlo često nestabilnim i nesigurnim okvirima hrvatskog gospodarstva. Jedno sam vrijeme paralelno vodila tvrtku i bavila se politikom što se pokazalo nemogućom misijom i u nekom sam trenutku odlučila da svoja konkretna znanja i iskustva u gospodarstvu, a kakva uglavnom nemaju naši političari, primijenim na pozicijama na kojima se stvari kroz sveprisutnu moć politike mogu mijenjati i pomicati na bolje. Kada sam to uspijevala, bila sam zadovoljna što sam tako odlučila.
Je li teže za ženu uspjeti u politici ili u gospodarstvu?
Uspjeti je uvijek zahtjevno i izazovno, ali nekako smatram da u gospodarstvu ipak veći broj stvari ovisi o vašim odlukama i predanosti poslu, dok u politici vaš uspjeh često ovisi i o cijelom nizu faktora na koji imate minimalnog ili nikakvog utjecaja.
S kakvim izazovima ste se morali hrvati tijekom karijere, kako u politici, tako u gospodarstvu?
Kada naporno radite i napredujete nužno dolazite do sve zahtjevnijih pozicija. Posao i vrijeme koje sam u njega uvijek ulagala nikada mi nije bio problem jer sam uvijek s voljom radila i veselila se rezultatima. Kada govorimo o politici tada ako se borite i snažno zalažete za ideje i ideale tada nužno ulazite i u sukobe s neistomišljenicima što zna biti i vrlo neugodno i stresno posebno za obitelj osobito kada u političkoj areni imate osobe primitivnog i nasilničkog izričaja i djelovanja. No, mislim da je moja ključna karakteristika da se nikad nisam dala zastrašiti. Svi napadi, dapače, uvijek su me motivirali da se još jače i glasnije borim za što smatram da je ispravno i pošteno.
Kako politika može poboljšati situaciju u ravnopravnosti spolova na radnom mjestu?
Mi smo postavili djelomične zakonske okvire međutim često ih se ne poštuje ili svjesno zaobilazi. Država bi svakako trebala više i bolje raditi na osiguranju uvjeta za potpore obiteljima kao što su besplatni i dostupni vrtići, jednosmjenske nastave u školama kao i dnevni boravci za djecu, dječji doplatak za svu djecu, ali i osiguranje domova i centara po prihvatljivim cijenama za smještaj starijih i nemoćnih osoba jer i briga o njima često pada na teret žena. Poseban je naglasak na obrazovanju i podizanju svijesti o ravnopravnosti u školama jer naši su udžbenici i dalje puni stereotipa o “tatama na poslu i mamama s djecom” ili pak “muškarcima direktorima i ženama tajnicama”. I kada govorimo o medijima ja sam bezbroj puta odgovarala na pitanje “Kako usklađujete posao i obiteljske obaveze?”, ne sjećam se da se i jednog muškog kolegu pitalo “kako usklađuje obiteljske obaveze?”
Treba li kažnjavati ili potaknuti na neki način poslodavce da zapošljavaju žene, koji to često odbijaju zbog mogućnosti da će imati djecu ili kada im ne daju ugovor na neodređeno vrijeme zbog toga, između ostalog?
Trebamo jasnija zakonska rješenja u kojima takvo ponašanje poslodavaca neće biti moguće odnosno u kojima će takvo ponašanje biti sankcionirano. Ali kao što stalno naglašavam trebamo i ravnopravnu raspodjelu brige oko djece što uključuje i rodiljni dopust za muškarce nakon rođenja djeteta kako poslodavci ne bi percipirali da će zbog djece odsutne biti samo majke te bolju i kvalitetniju podršku kroz sustav dječjih vrtića i dnevnih boravaka za djecu.
Je li se poboljšala situacija u ravnopravnosti spolova kada usporedite situaciju na početku karijere i danas?
I brojevi i svijest o nužnoj ravnopravnosti se mijenja, ali iznimno sporo. I danas nažalost na mjestima gdje se odlučuje, a to su svakako pozicije u politici, ali i ključne pozicije u gospodarstvu žena ima daleko premalo. Teže napreduju, često su za iste poslove manje plaćene, ali najudaljenije od ravnopravnosti su zapravo u podjeli poslova unutar obitelji, a na što ih onda koči i onemogućuje u napredovanju u svim ostalim područjima.
Slažete li se idejom da se ženama, kao što se to raspravlja u nekim zemljama, financijski plati skrb za djecu kada žrtvuju vlastitu karijeru ili posao?
Neusporedivo je zahtjevnije, ali jedino stvarno rješenje u svakom aspektu društva stvoriti pretpostavke ravnopravnosti umjesto nazadnog i populističkog modela plaćene žene majke, rješenja koje pola intelektualnog i svakog drugog potencijala jednog društva danas u 21.stoljeću svodi na ulogu rađanja djece. Žene moraju biti ravnopravni dionici društva, a to mogu samo ako su i u poslovnom, političkom i svakom drugom vidu društvene angažiranosti prisutne i uključene.
