- Još 2009. godine, kada sam došla na prvi trening i zaljubila se u taj sport, značajan dio mojeg života postala je ritmička gimnastika, koja je tijekom godina, jednostavno, postala dio mojeg identiteta i teško mi je uopće zamisliti život bez nje, priznaje Tamara Artić, hrvatska reprezentativka u ritmičkoj gimnastici, koja teško može izbrojiti sve medelje koja je osvojila na natjecanjima u zemlji i inozemstvu.
Unatoč nizu medalja i natjecanja, kako dodaje, da prestane trenirati, vjerojatno bi se osjećala izgubljeno, kao da joj nešto nedostaje..
-Razlog dolaska na prvi trening nije nešto neuobičajeno. Trebalo je nekako svu tu energiju, živost usmjeriti u neki sport, eto dogodilo se da je to bila ritmika, prisjeća se.
Njezina karijera počela je još u dječjem vrtiću u koji su došle njezine prve trenerice radi sportske selekcije.
-Prvo pravo natjecanje bilo je 2011. godine, a s njim i prvi rezultat - zlatna medalja u vježbi bez rekvizita. To je možda bio početak svega i poticaj za razvoj ostatka karijere, veli nam.
U početku, uz ritmičku gimnastiku, bavila se i folklorom.
-Ipak, u jednom sam se trenutku morala odlučiti za samo jedno i posvetiti se tome u potpunosti, a to je bila ritmika. Od tada je ona zapravo postala centar mojih zbivanja i životni prioritet. S drugim sportovima imala sam se priliku upoznati u osnovnoj i srednjoj školi na satovima tjelesne i zdravtsvene kulture, ali to je bilo onako u prolazu, ritmika je ostala vječna, ukazuje.
Medalja je puno, ne zna ni sama im broj, ali niti težinu, koja nija mala.
-Mogu tek reći da ima puno različitih medalja jer sam bila na različitim natjecanjima. Od onih u Hrvatskoj i okolici do medalja s prestižnih FIG turnira. Jedne od najdražih su mi one s Aura cupa, koji je najveći turnir u Hrvatskoj i šire, naglašava.
(više u tjedniku)
