Jeste li se i vi našli u situaciji u kojoj ste nekome tko vas je razočarao rekli da ga više ne prepoznajete? Pitam se hoćemo li se mi, kao braća i sestre, poznati kada se susretnemo bez svih maski, kad nam i obrazi i misli budu obasjane istinskim svjetlom Isusa Krista.
On u prispodobi o nebeskom kraljevstvu izgovara te teške riječi: "Ne poznam vas." Zaručnik ne poznaje lude djevice koje su potrošile ulje za svjetiljke pa su ga otišle kupiti u zadnji čas i zakasnile na susret s njime. Lako za ulje koje se može nabaviti i platiti! No nema tog novca koji može kupiti načela po kojima je prepoznatljivo da smo Kristovi.
Čovjek jednostavno ne zna sve odgovore. "Ne znate dana ni časa", otrježnjujući je Isusov zaključak. Mi ne možemo znati odgovor na najveće pitanje – kada će se i kako otvoriti najvažnija vrata života. Ali upozorenje "bdijete" sada daje naslutiti da se ta vrata ne otvaraju odjednom – negdje u daljoj ili bližoj budućnosti nakon smrti – nego svaki dan. I danas. I ne možemo ih otvoriti sami, ni svojom snagom ni zapomaganjem. Otključava ih Krist kada prepoznaje svoje prijatelje.
Njega, kao pravog prijatelja, ne zanima što nam piše na diplomama i pohvalnicama. Rekao je po čemu će prepoznati svoje: po tomu koliko su ga puta nahranili, zaogrnuli, primili, pohodili… u potrebitima, u bližnjima. Dakle, najvažnija vrata života otvaraju ljudi.
Netko je zapisao da "nisu ljudi ključevi pa da ih izgubimo tek tako. Ljudi se gube riječ po riječ, gestu po gestu, dan po dan…" A tako se i otvaraju ili zatvaraju naša vrata vječnosti. Nije rijetkost da bolje znamo gdje su nam ključevi od stana, nego gdje su nam ljudi koji bi u tom stanu trebali biti. Nisu ljudi ključevi, ali jesu ulje za svjetiljke nade da će nam netko otvoriti vrata iza kojih je sigurnost, toplina, vjernost, bezuvjetnost, mir... u konačnici raj.
To su oni ljudi koje nosimo sa sobom, u savjesti, za koje smo odgovorni, koji s povjerenjem gledaju prema našem svjetlu – oni će nas prepoznati. I ako se naša svijeća ugasi i ne vidi se lice, oni će nas prepoznati po koraku jer smo uz njih hodali. Neće nam leđa okrenuti jer mi nismo njih napuštali. Po glasu će nas poznati jer smo ih svojim glasom tješili, branili, radovali… A jesmo li?
Promišljajmo o tome u večerima kad je danjeg svjetla sve manje, a tama je sve prostranija među nama. Možda i u nama. Čuvajmo jedni druge – ne kao ključeve od automobila, kuće, ureda ili bankovnih trezora, nego kao ključeve od neba. Učinimo za druge sve što možemo, a Bogu predajmo sve što je veće od nas jer jadikovanje nam neće pomoći. Bog hoće!
Mudro je tako – vjerom i djelom – čuvati jedni druge jer to je svjetlo po kojem nas Krist može prepoznati kao svoje. Vlč. Ivica Cujzek
