"Uskrsli Krist čini život ljudi neprestanim blagdanom!" kaže sv. Atanazije, dok se mnogi kršćani mire s predbacivanjima da su anemični i neinteresantni, tugaljivi, staromodni i sl. Je li to naša realnost? Ako jest, moramo zasukati rukave jer Krist nam nije tako pokazao. Ako kritičari nisu u pravu, isto nam je činiti jer imamo mnogošto za reći i pokazati tom svijetu koji se poistovjećuje s karakterom koji je, također pomalo nepošteno, nametnut apostolu Tomi.

Toma je prozvan skeptikom, nevjernim, a od njega itekako možemo učiti o vjernosti. On se nije zaletavao u fantaziranja, nego je bio realan, istinski svjedok koji ne traži samo Isusovu sjajnu stranu, nego želi sve, pa makar to bile i otvorene rane. Od Boga traži da bude Bog. On koji je uskrsnuo, može sve, stoga Toma od njega ne očekuje malo. Nije se zadovoljio s lakim rješenjima i jeftinim odgovorima, tražio je više, bio je spreman ići dalje, zato mu Krist omogućava da priđe od svih najbliže, u njegovu najdublju intimu. Ta pozitivna tvrdoglavost, taj zdrav vjernički prkos i nama je putokaz izlaska iz duhovne prosječnosti i korektnosti.

Ne znamo zašto Toma nije bio prisutan gdje je trebao biti, u zajedništvu sa svojom braćom, kad je Isus prvi put došao. Bilo opravdano ili ne, tu prepoznajemo svoja bježanja od Boga i bližnjega, ali i srž Božjega prkosa. Usprkos svemu, on od čovjeka ne odustaje. Dolazi ponovo "u sredinu" ljudskih nemira i strahova jer mu je stalo do svakog čovjeka.

Zato je i kršćaninu stalo, a za takav stav traži se Tomina smionost, i u molitvi i u služenju. No imamo li hrabrosti biti takvi ljudi, onda će i Bog od nas očekivati više od samo "pogledaj mi ruke", tražit će da "prinesemo ruku" u njegov bok i zauzmemo se za istinu i milosrđe koje smo tu dotaknuli. Jer njemu ne treba naše divljenje i prenemaganje, nego nasljedovanje.

Kršćanin je čovjek koji razumije da put za Kristom vodi preko rana, zato pred njima ne drhti, već uvijek iznova izlaže svoju ljubav, baš u inat svim uvredama i nepravdama. Uskrsna radost i mir njegovo je objašnjenje, njegova jasnoća življenja što dokida strahove i sumnje koje izviru iz šutnje i neistine. To znači nasljedovati Isusa - zainatiti se i živjeti nepopustljivo, beskompromisno i srčano.

Uvijek je bilo i bit će da se oni koji iza leđa pričaju s razlogom tamo i nalaze. Zato, dragi i ponosni kršćani, odvažimo se biti karakterni, a ne zadivljeni vjernici kojima su usta puna, a ruke prazne Boga. Budimo ljudi koji žive iz uskrsnuća Kristova, a ne iz pričanja, nadmetanja i podmetanja ljudi. A to znači da ćemo, baš u inat njegovoj nemilosrdnosti, svijetu predočiti prelijepu, itekako modernu i zanimljivu, stvarnost kršćanina – milosrđe Božje.