Crveni porche

Govorila je meni majka da gad nije za mene, ali ja nisan htjela ni čuti. Svaki dan je ponavljala kako pomorci imaju ženu u svakoj luci. Kasnije je promijenila ploču. Kad san joj rekla da čekamo dijete. Još kasnije se otkrilo da ne čekamo dijete nego djecu. Živjeli smo kod njegovih dok je bio kod kuće, a kad bi otišao na brod, ja skupin djecu i kod mojih. Izdržali smo tri godine.

On je prvi odustao. Ja bih se žrtvovala još koju godinu. Barem dok ne skupimo za stan. Vratila sam se svojima. Bio je pošten. Dao mi je djecu i auto. Plaćao je alimentaciju, nije da nije. Nekad bi zaboravio, ali bih onda ja došla s duplim kolicima, parkirala ih isprid stana od njegovih, pozvonila i otišla. Do navečer bih dobila i novac i djecu natrag.

Sin je bio nježan i tih, ali je zato mala bila prava každrafa. Kad je moj bivši i odavno prežaljeni bio na kopnu, mala se vikendom nije vraćala bez barem sto eura i vreće igračaka. S malim sam imala problema. Povlačio se u sebe i u sobu i stalno nekog vraga čitao. Isti otac. Tome mome bivšemu nisi mogao reći “Tamo se”. Samo što se ne bi rasplakao. Ali isto je znao otići sa strane čim se maknuo od mene.

Bila je ta jedna šlapa. Ne znam što je vidio u njoj. Počelo je kad se iskrcao sa sedmog ukrcanja. Brzo sam sve prekinula i on mi je obećao da neće više nikad. Povjerovala sam mu. Možda sam još bila mlada i naivna ili mi je bilo jednostavnije ostati s njim dok su djeca mala, ali pomirili smo se i obećali jedan drugome da ćemo se uvijek voljeti i zaboraviti na šlapu od ljubavnice. On je možebit i zaboravio ali mene je žderalo. Mislila sam da će mi želudac pojesti sam sebe. Morala sam nešto napraviti.

Pružila sam pipke i otkrila tko je i odakle je. Najprije sam joj materi i ocu poslala pismo. Nisu mi odgovorili. To me malo iznerviralo, pa sam poslala jednu lijepu razglednicu i na nju napisala sve kako jest. Mjesto je malo, ženska što radi u pošti je bolje informirana nego pop. Jesu li saznali, ne znam. Prošlo je još malo vremena i meni je opet proradio onaj crv u želucu.

Možda bi mirovao još neko vrijeme da onaj moj nije bio na moru, a ja samo mislila je li me vara sa kojom crnkinjom. Ovu jadnicu bi mu još i mogla oprostiti, ali crnkinju bome ne bih. Čula sam ja priča kako one muške začaraju sa svojim vonjem, zaborave i žene i djecu i more, a ako ovaj moj zaboravi more, ostade ja bez alimentacije. Zbog te crnkinje sam se javila popu iz župe one šupjače. Lijepo sam mu sve napisala. Neka zna tko mu dolazi na ispovijed.

Na kraju nas nije rastavila ni crnkinja ni kinezica, nego njegova mater. Ja ne znam koji je toj ženi bio vrag, ali stalno je prigovarala. Ništa joj nije bilo. Najprije je kukala kako ništa ne radim. Kad sam rekla da ću se zaposliti, počela je čupati kosu. Na kraju je rekla da se nitko ne sjeća da je u njihovim obiteljima itko ikad rodio blizance. Tu sam pukla. Rekla sam : “Ili ja ili mater”. Šutio je, a ja sam skupila djecu, otišla kod svojih i čekala kad će me doći preklinjati. Niti je preklinjao, niti je došao.

I tako smo se rastavili, ali ja isto pratim što radi i kako se ponaša. Imamo dvoje djece. Ne želim da im sutra netko kaže kako in je otac propalica, a reć će sigurno, jer budala, ne samo da se opet oženio, nego je oženio dijete. Deset je godina mlađa od njega.

Malo sam se nervirala ispočetka, ali me kasnije prošlo. Plâćao je što treba plaćati, pa sam zaključila da mi je bolje ne čačkati. Dobro mi je ovako kako je. Moji su umrli. Dobila sam stan. Djeca su u Zagrebu. Mali je još uvijek povučen, ali zato ona; šiba i za se i za njega. Odem ih nekad posjetiti. Tek da ne sjedim sama u kući.

Imam dobre prijateljice. Neke nisam nikad ni vidjela, ali se razumijemo. Srodne duše. Imam i dva udvarača. Roba srednjih godina, mekog srca i široke duše. Svaku večer se dopisujem s obojicom, pa i jednog i drugog zovem Medo. Zadovoljna sam.

Ustvari, bila sam zadovoljna. Dok nisam čula da je ona moja budaletina kupio poršea. Booogati! Meni klio, šlapi porše. Neće to moći tako! Odmah sam uzela čavao i otišla bušiti gume. Kreten ga je zaključao u garažu. Moj je klio mogao stajati i na ulici, jer je njegov otac parkirao stojadina u garaži. E, jesu ovi muški ludi kad ih zavede mlado meso. Garaža! To ćemo još vidjeti!

Dežurala sam svake večeri s druge strane ulice. Oni su izlazili i sjedali u poršea. Ja sam ih slijedila. Svaki put bi mi se izgubili. Porše crven da crveniji ne može biti, ali ja nisam detektiv. I tako je to išlo do jednoga puta kad je vodio svoju fificu na Mornara. Spustio se na parkiralište, ja stala malo dalje, pa kad su ušli u Mornara, ja izišla iz klia, došla polako do poršea i brzo napisala, moram priznati da sam potrošila osam crnih sprejeva vježbajući, e, preko cijele sam haube napisala “Lijep ti auto”, stavila uskličnik i otišla polako kao što sam i došla.

Ružica Gašperov

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.