Bakijev život iz snova

- Nemoj sanjati život, živi svoje snove... Slijedi svoje srce... Živi kao da ti je svaki dan posljednji - čitao je Baki šarene natpise napisane na asfaltu šetnice uz rijeku.

Natpisi su osvanuli prije tjedan dana s ciljem podizanja općeg optimizma u sivome gradu koji iz dana u dan umire, ali je Baki tek danas uhvatio malko vremena da protegne svoje atrofirane noge i usput pročita što mu to život još može ponuditi. Većinu je svoga mizernog života Baki provodio u skučenom, mračnom uredu, sjedio na kvaziergonomskoj stolici, buljio u monitor, tipkao neke besmislene brojeve u beskrajne Excell tablice...

Dehumanizirajući, takav bi epitet Baki dodao u opisu svoga posla da ga je netko to upitao. No događalo se da ponekad sretne stare kolege iz školske učionice ili fakulteta, koji bi ga onako usput zapitali:

- Pa di si Baki, jesi živ? Ne može te čovjek nigdje vidjet. Šta ima kod tebe?

- Ma evo, radim... - kratko bi im odgovarao.

- Ma neka, samo neka se radi. Danas je prava sreća imati posao.

Tu bi se razgovor završavao. Da, prava je sreća danas imati posao. S koliko li je bola samo Baki na tu poslovicu kimao i smješkao se... Kakva li su to vremena došla, kada s time moramo biti sretni? Radi da bi živio, živi da bi radio.

No, sada dok je Baki šetao tom stazom optimizma, u njegovoj se duši počeo odvijati čudnovati proces buđenja uspavanog romantika. Kao klinac je uvijek sanjario kako će putovati svijetom, upoznavati uzbudljive kulture i ljude, gledati zapanjujuće krajolike i da će svaki dan doživljavati i učiti nešto novo. Život je bio pred njim, bio je pun naivnih očekivanja i nada, a onda ga je stvarnost nemilosrdno ošamarila.
- Nikada nije kasno za ostvarenje svojih snova - pročita sljedeću poruku, a u glavi mu se javi čudna pomisao - da je upravo ovaj trenutak onaj ključni, nakon kojega njegov život više nikada neće biti isti.

Okrene se na peti i žurnim koracima krene natrag u stan. Više nije gledao u pod, gledao je u nebo - prekrasno, okrepljujuće nebo. Nakon nekoliko mrtvih godina, ponovno se osjećao živim. Na usnicama mu se ocrtavao blaženi smiješak, srce mu je nestašno poskakivalo, koljena su mu klecala. Ostao je visiti samo sitni prijekor:

- Trebao samo ovo odavno učiniti!

Pronašao je svoj stari kofer, nabrzinu potrpao u njega nešto odjeće, bacio ga u prtljažnik zelenog autića i krenuo na putovanje svog života. Putovati će bez cilja, srce će biti njegov jedini putokaz. Indija, Kina, Tajland... tamo će negdje pronaći svoj novi dom, pustit će dugu bradu i kosu, naučit će svirati sitar, preći će na neku egzotičnu religiju...mogućnosti su beskrajne. Dok je jurio autocestom, spusti prozore, odvali mjuzu i počne pjevati iz sveg glasa. To je to! Dosta je bilo ustajanja u zoru, beskrajnog sjedenja i tipkanja, nadrkanih šefova i zadovoljavanja životnim mrvicama. Napokon je uzeo život u svoje ruke i sada mu je bilo smiješno kako je za to bila potrebna samo jedna odluka.

Kada zvuk pištanja nadglasa njegov čarobni duet sa zvučnicima, baci pogled na kazaljku koja se opasno približila nuli želeći time poručiti da je auto gladan. Skrene na prvu benzinsku crpku, napoji limenog ljubimca, srdaćno pozdravi djelatnika, posegne za novčanikom...
- K vrapcu! - opsuje naglas.

Kakve li sramote! Baki je u svoj toj ushićenosti zaboravio novčanik i sada nije imao čime platiti benzin. Ispričao se razumnom djelatniku, dao mu svoje podatke i obećao da će podmitiri dug. Kada je sjeo u auto, shvati da je zaboravio i putovnicu. Stvarnost ga je još jednom ošamarila. Morat će se vratiti kući.

Povratak nije bio nimalo uzbudljiv. Zašlo je sunce, kišilo je, a Baki je stišao glazbu jer ga je živcirala. Kada je zaustavio vozilo na kraju beskrajne kolone, sarkastično se zahvalio nebesima i zario lice u dlanove.

Kući je stigao u zoru, iscrpljen i klonuo duhom. Tek što legne u krevet s ciljem da barem u snovima pobjegne od surove stvarnosti, zrakom propara iritantna zvonjava službenog mobitela. Odgega se do njega, podigne ga sa stola i strese se od diabolične riječi koju pročita na zaslonu.

- Šef! Majku mu staru! - prosikće, pa stisne zelenu tipku - Jutro šefe, izvolite?

- Baki, pa gdje si Baki, čovječe Božji? Tražim te po cijeloj firmi.

- Žao mi je šefe, ali bolestan sam... temperatura 39 sa 8... - reče dodavši još lažni kašalj.

- Ha, trebao si mi se javiti - razočarano će šef - Znam da ti je sada teško, ali moraš mi danas dovršiti onu tablicu. Dođi čim prije.

- U redu, stižem... - procvili Baki jedva se suzdržavajući da ne brizne u plač.

Odložio je telefon, zario glavu u pernati jastuk i vrištao sve dok nije izbacio svu bol prouzročenu polugama koje mu je život izvršio nad svim udovima. A sada... tuširanje, brijanje, oblačenje i marš na posao.

- Što bi samo bilo kada bih dobio otkaz?! Gdje bih pronašao novi posao? Kako bih plaćao režije i hranu? Vjerovatno bih brzo crko kao neki parac u kanalizaciji - mantrao je Baki putem do posla.

Toliko o življenju snova...

Alen Lisek

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.