Učenje (ni)je mučenje: kvizovima i slagalicama do zabavnog učenja

Napisao/la: IHR/Varaždinske vijesti -
Učenje (ni)je mučenje: kvizovima i slagalicama do zabavnog učenja Foto: Krešimir Đurić

Gotovi su zimski školski praznici. Nakon kraćeg predaha, učenici će ponovno morati uzeti knjige u ruke, “zagrijati” stolicu i početi učiti. No, znaju li učenici i studenti pravilno i kvalitetno učiti? O tome smo razgovarali s profesoricom iz Prve gimnazije Varaždin i članicom Društva psihologa Varaždin Tenom Rak.

- Za početak je bitno definirati što je učenje i u kojem kontekstu govorimo o učenju. Govoreći o učenju unutar formalnog obrazovanja od učenika i studenata se očekuje da gradivo koje s nastavnicima obrade na satu znaju reproducirati kod pismenih i usmenih provjera, odnosno ispita, što se zatim ocjenjuje dobro nam poznatom skalom od 1 (nedovoljno) do 5 (odlično/izvrsno). Kvalitetno učenje u tom kontekstu bilo bi usvojiti zadano gradivo u danom roku i “proći’’. S obzirom na količinu gradiva koja se traži od učenika kvalitetno učenje je zapravo onemogućeno samim školskim sustavom. Jer, što je ustvari učenje? Učenje je drugačije od pamćenja, procesa skladištenja informacija s ciljem da ih jednom u budućnosti, kada nam zatrebaju, možemo prizvati i koristiti. Učenje je pak psihički proces kod kojeg dolazi do promjene u našem živčanom sustavu nakon nekog iskustva. To znači da sa svakim novim iskustvom u životu mi zapravo svakodnevno učimo, ono što nismo znali sada znamo, a sve to s ciljem da si olakšamo život, odnosno preživimo.

Mnemotehinka za povijest

Koliko je realno reći da učenici i studenti zaista znaju nešto samo zato što su reproducirali upamćeno gradivo na provjerama znanja?

Kvalitetno učenje bilo bi vrlo efikasno primjenjivanje znanja stečenog u školi na situacije u stvarnom životu, a objektivno je pokazano da škola i stvarni život nisu usklađeni, ponajviše zbog toga što nam se školstvo nije pomaknulo iz onog oblika koji je bio pogodan nekom prošlom sustavu. Ishodi kvalitetnog učenja bili bi sposobnost organiziranja vlastitog života, uspješno nošenje sa stresom i čuvanje zdravlja te kritičko promišljanje, empatija i razvijene komunikacijske vještine. Iako se nova reforma školstva trudi uvesti ove ključne elemente u kurikulume, zbog prevelikog naglaska na digitalizaciju umjesto kvalitetu sadržaja, ove za život krucijalne vještine u školi stječu samo oni kojima su se posrećili entuzijastični učitelji i profesori. To su oni pojedinci koji uspiju ove teme ugurati kao međupredmetne, na satove razredništva ili u dodatne aktivnosti poput satova građanskog odgoja.

Činjenica jest da nas o učenju nitko nije - učio.

U novije vrijeme to se mijenja, upravo u ovim aktivnostima kao što su satovi razredništva i međupredmetne teme. Na mnogim školama stručni suradnici, uglavnom psiholozi i pedagozi provode i radionice na tu temu, a takva znanja moguće je steći i na raznim neformalnim edukacijama. Učimo kako učiti od najranije dobi. Ako pak govorimo o učenju raznih vještina pamćenja, odnosno kako najuspješnije upamtiti velike količine gradiva ili kako učiti gradivo koje nas ne zanima, to se također svodi na vlastiti angažman ili entuzijazam. U školama koje imaju psihologiju to se gradivo obrađuje u drugom razredu srednje škole i neki učenici se tek tada prvi put susretnu s raznim kreativnim tehnikama koje olakšavaju učenje i pamćenje, poput mnemotehnika.

Što su mnemotehnike?

U samom nazivu osnova riječi „mnemo“ označava pamćenje, a jedan od primjera mnemotehnika je zapamtiti godine iz povijesti prema osobno značajnim brojevima, bojanje gradiva u bilježnici različitim bojama radi bolje organizacije pri skladištenju informacija ili primjerice, upamćivanje teških naziva tako da ih ispišemo na post-it i polijepimo po često korištenim mjestima u stanu (vrata, umivaonik, frižider) jer je ponavljanje majka znanja. Ipak, smatram da je važnije razumjeti što je učenje i, još bitnije, zašto učimo, a ne toliko učiti kako učiti jer je to prirodan proces. Kako prepoznati da učenik ili student imaju problema s učenjem i kako pomoći? Poteškoće kod učenja i pamćenja lako je prepoznati još u najranijoj dobi djeteta i vrlo je važno upoznati se s detaljima o poteškoćama u trenutku kada dijete dolazi u školu kako bi se, uz sposobnosti koje ima, te poteškoće mogle kvalitetno kompenzirati raznim metodama te kako bi se iz djeteta izvukao njegov puni potencijal. To se u pravilu i radi kod testiranja za školu prije upisa u prvi razred osnovne. Ako je dijete bilo urednog razvoja, a poteškoće su se javile ‘’putem’’, vrlo vjerojatno se radi o reflektiranju nekih drugih poteškoća koje su vrlo često na emocionalnoj razini ili izazvane nekom obiteljskom situacijom. To se može prepoznati kada učenica ili učenik odjednom počinje dobivati lošije ocjene ili počinje zanemarivati svoje školske obaveze, poput dolaska u školu. Osobne situacije koje muče mladu osobu među prvima se manifestiraju u nedostatku koncentracije na satu i kod zadaća, testova i usmenog odgovaranja. U tom trenutku važno je razgovorom provjeriti o čemu se radi kako se ne bi nastavio niz loših ocjena koji u tom trenutku nije odraz neznanja, već najvjerojatnije nekih emocionalnih poteškoća.

Koji su najčešći problemi kod učenja?

Osim već navedenih poteškoća s koncentracijom i pažnjom uzrokovanih osobnim i obiteljskim problemima, tu su disleksija, disgrafija i diskalkulija. Ove poteškoće vrlo su detaljno istraživane i postoje razne metode kako postupati s učenicima koji imaju problema kod čitanja, pisanja i računanja. Nužno je da s njima rade stručnjaci, poglavito kako bi se otklonilo pripisivanje ovih problema intelektualnim zaostalostima, odnosno ideji da učenik nije po prirodi sposoban usvojiti određena znanja jer među osobama s disleksijom i disgrafijom postoje vrlo inteligentni pojedinci. Također, nužno je uz poteškoće detektirati i učenikove jače strane i fokusirati se na to da te kvalitete budu kompenzacija za nedostatke, što osim lakšeg snalaženja u školi i životu itekako može pojačati samopouzdanje kod djeteta i zadržati mu pozitivnu sliku o sebi. Bitno je da poteškoća, kakva god da je, ne postane glavno obilježje osobe, a tu najvažniju ulogu igraju učitelji i roditelji.

Koliko je motivacija važna?

Još jedan vrlo česti, ali manje istraživan problem je nov i povezan je s učenikovim zanimanjem za gradivo i motivaciju općenito. Današnji svijet izgleda mnogo drugačije, i još brže se mijenja, od onog u kojem su pisani udžbenici i kurikulumi koji se danas koriste. Učenici, poglavito srednjoškolci su itekako svjesni omjera korisnog i nekorisnog sadržaja u školi. Isključujem iz ovoga priču o lijenosti jer lijenost i nevoljkost za polaganjem ispita proživljavaju i studenti koje zanima profesija koju su odabrali. Govorim o svijesti samih učenika o vremenima u kojima živimo, u kojem smo povezani Internetom i u kojem su informacije toliko brzo dostupne da više nije ono doba gdje odrasli kreiraju, a mladi upijaju, već oni sami i mogu i žele više nego im škola ovakva kakva jest može ponuditi. Od korištenja modernih kanala komuniciranja i izražavanja do vrste poslova koji ne iziskuju sjedenje osam sati u komadu. Sve to je prilično neusklađeno s onim što se od njih očekuje ili traži u školi, a gubitak smisla onoga što radimo i zašto radimo prvi je uvjet za pad motivacije.

Više o dobrom i kvalitetnom učenju doznajte u novom broju Varaždinskih vijesti...

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

043 logo

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.