Ne znam bi li uveli u staru gradsku jezgru plin, struju i vodu, kad bi se pitali Varaždinci, naravno, ne one koju tu stanuju, duhovito je primijetio Miran Bojanić Morandini, ravnatelj Gradskog muzeja Varaždin, na početku prošlotjedne Srijede u muzeju u sklopu koje je održano predavanje “O dijalogu između novog i starog grada”.
Predavanje, čiji je suorganizator bilo Društvo arhitekata Varaždin, održali su pred dupkom popunjenoj dvorani palače Herzer dr. sc. Ana Šverko, docentica na splitskom Studiju arhitekture i viša znanstvena suradnica na Institutu za povijest umjetnosti – Centru „Cvito Fisković“ u Splitu, te njezin bivši student, a danas mr. arh. Filip Kobzinek.
Oni su više od sat vremena, naizmjenično, govorili o arhitektonskoj baštini i njezinom promjenama kroz stoljeća na primjerima Varaždina i Splita, posebice njihovih najvećim graditeljskim znamenitostima: Dioklecijanovoj palači i Starom gradu.
- Split i Varaždin su, naravno, različiti, ali imaju i nešto zajedničko – opterećenost povijesnom jezgrom koja je ujedno i blagodat, naglasila je Šverko, dobitnica Nagrade Udruženja hrvatskih arhitekata “Neven Šegvić” 2016. za knjigu „Grad (ni)je kuća“, gdje govori o odnosu između novog i starog Splita, odnosno Dioklecijanove palače i ostatka grada kroz povijest.
Naglašavajući da grad nije grad ako ujedno nije i kuća, a kuća nije kuća ako nije i grad u malom, Šverko je ukazala da se Split počeo razvijati oko Dioklecijanove palače, da bi kroz stoljećima dobivao je druge znamenitosti, pri čemu je osobiti značajno da se starije građevine nisu rušile, već postoji suživot raznih slojeva, koji su vidljivi i u samoj palači.
Opširnije čitajte u tiskanom izdanju Varaždinskih vijesti
