Umjetnička fascinacija u igri svjetla i sjene akademske kiparice Alane Kajfež Foto: Ilustracija

Umjetnička fascinacija u igri svjetla i sjene akademske kiparice Alane Kajfež

Igor Čolaković | 26.11.2019. u 12:20h | Objavljeno u Društvo

Alana Kajfež, akademska kiparica iz Zagreba, ovoga je mjeseca svoje radove izložila u dvije varaždinske galerije - u galeriji palače Sermage predstavila je staklene aktove, a u galeriji Zlati ajngel platna velikog formata.

- Ovo je bilo moje prvo iskustvo s dvije izložbe u jednom gradu, na kojima sam se predstavila kao kiparica ali i kao slikarica. To mi je svakako bila velika čast i vrlo lijepo iskustvo. Organizatori iz varaždinskog Gradskog muzeja i Galerije Zlati ajngel su se pobrinuli oko svakog detalja, izložbe su bile stvarno lijepo postavljene, a čini mi se da su se dopale varaždinskoj likovnoj publici - istaknula je ova mlada zagrebačka kiparica kojoj je ovo bilo prvo predstavljanje u Varaždinu, što je bio povod za razgovor.

Gradski muzej Varaždin, zajedno s Galerijom Zlati ajngel, ove godine posebno predstavlja mlade likovne umjetnike. Koliko su takve izložbe važne za mlade umjetnike?

- To je način na koji možemo predstaviti ono što radimo, to je mogućnost da u kontaktu s publikom vidimo kako ljudi prihvaćaju naše radove. Zato je svaka izložba važna svakom umjetniku, a posebno mladima. Jako sam sretna da je publika u Varaždinu odlično prihvatila ono što radim i da im se izložba očito svidjela.

U Varaždinu ste izložili svoje skulpture od stakla. U Hrvatskoj i nemamo puno umjetnika koji bi radili u staklu, otkuda Vaše zanimanje za taj osjetljivi materijal?

Sve je počelo još na studiju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, kada sam sa svojim mentorom razgovarala o nekim idejama koje su me tada okupirale. Kod profesora Antona Vrlića slušala sam kolegij - Staklo, on me je uveo u taj materijal i mogućnosti koje pruža, a ja sam s vremenom sve više razmišljala i radila u tom materijalu. Fuziju stakla počela sam raditi 2012. godine, ali ne u dimenzijama koje sam htjela. S vremenom sam radila sve veće forme, sa sve većim temperaturama, usvojila sam tehnike, a to me eksperimentiranje eto dovelo do pločastih skulptura, do reljefnih oblika kakve sam predstavila na varaždinskoj izložbi.

Iako ste po vokaciji kiparica, u Varaždinu ste predstavili i svoje slikarske radove?

- Na toj ideji i konceptu htjela sam napraviti nešto i na slikarskim platnima i predstaviti ih kao skupinu radova, koji se sagledavaju kao paleta, od najsvjetlijih do najtamnijih. Riječ je o apstraktnim slikama, bez ikakavih motiva, koje imaju tu gradaciju sjena, refleksije, zapravo, moj pogled kroz fuzionirano staklo. Radove sam bazirala na tamnijim bojama, jer više volim upravo tamnije tonove. Drago mi je da su se moja platna dopala publici.

Uzimate gipsane odljeve s ljudskih tijela, tako nastale kalupe, kojima dodajete kvarcni pijesak, pečete na visokim temperaturama kako bi rastaljeno staklo poprimilo oblik i formu modela. Postupak se čini vrlo zahtjevan i složen?

- Kod nas nema puno umjetnika koji bi se bavili staklom, pogotovo ne na ovaj način. Fuzijom stakla nastojim doći do kiparske forme, do druge dimenzije. No, staklo je materijal s kojim se ne možete fizički baviti do krajnjeg rezultata. Iako poznajem tehniku, mogu tek pretpostaviti kakva će se forma dogoditi. U trenutku kada zatvorim peć na nekoliko sati, sve do hlađenja nemam više nikakvu mogućnost utjecati na proces i rezultat. Stoga je fuzija stakla uvijek zanimljiv, intrigantan proces. Moje skulpture nemaju boje, one se baziraju na čistoj formi. Nastojim da one budu što prozirnije, da se nazire suptilnost reljefa. Ljudsko tijelo, s kojim su se bavili svi kipari u cijeloj povijesti umjetnosti, simplificiram do krajnje točke, stoga ono nije predstavljeno s vanjske, već s unutarnje strane, iz nutrine. Zapravo svojim skulpturama nastojim pokazati nešto što skrivam.

Označeno u