Samilostan pogled u malograđansku dušu

| 4.6.2018. u 10:07h | Objavljeno u Društvo

Malograđanin, pripadnik građanstva nesposoban za javnu djelatnost izvan svoga izravnog interesa i sigurnosti; filistar, klajnbirger – definicija je malograđanina prema Velikom Aniću. To je nogometaš koji se učlani u političku stranku za gajbu piva nakon treninga, član rodbine koji se neprestano odijeva poput marljivijeg i uspješnijeg rođaka, koji ga sreće u mladenačkim ispranim trapericama na javnim mjestima poput mekdonaldsa, seoska obitelj koja na okupljanjima nikad ne prepušta priliku da se pohvali svojim uznapredovalim društvenim statusom jer im se pripadnik rodbine odselio u grad ili otac medvjed koji tetura tržnicom dugo se cjenkajući kako bi ušičario što više novaca.

Jan Kerekeš utjelovio je lik malograđanina Petra koji je dvije godine išao na faks i misli da je time ispunio svoju građansku ulogu, no nisu svi likovi malograđani. Crkveni pojac Teterev, kojeg igra Robert Plemić, djeluje više kao filozofski mistik, a Nil, kojeg tumači Karlo Mrkša, kao društveni otpadnik. Gledatelji su se divili propošnošću Hane Kunić i Katarine Arbanas u ulogama mističnih crnki i crvenokose.

Kroki ideje obitelji

Stojan Matavulj, koji tumači ulogu Besemjonova, u ranijem intervjuu nagovijestio je da je riječ o krokiju ideje obitelji – od davnina do danas obitelji isto funkcioniraju.

Scenografija je jednostavna – niz stolica, žuto cvijeće i ekrani televizora, koji služe kao frendovi ili psihijatri za djecu koja bi željela da im roditelji pričaju o nekom dobrom filmu, knjizi ili umjetnosti umjesto da se slamaju pod vječitim sadizmom Besemjonova. Neprestano mu je nešto izvana krivo, netko drugi je kriv za sve, netko s televizora. Nije mu jasno da netko mora gutati sranja koja govori, a nije mu jasno da to neće gutati oni s televizora nego oni koji su pored njega.

Tada djeca na društvenu mrežu ispljunu tragikomičnu grotesku potaknutu njegovim diskurzom. Pitaju se je li bolje da su prešutjeli.

Kazališni izraz je artistički. Izgleda onako kako bi mladi samouk promatrao izvanjski surovi svijet. Pokušavajući naći ljepotu, ne bi je našao, zadovoljio bi se plemenitijom, no samožrtvujućom idejom humanosti. Da bi mogao malograđanina sublimirati u kazališni lik, mora ga toliko dugo proučavati dok ga ne zavoli. Mora ga voljeti da bi ga mogao prikazati kao čovjeka. Poznata je izjava Maksima Gorkog: „Kako gordo zvuči biti čovjekom.“

Predstava kao da na podsvjesnoj razini komunicira s Hertom Muller, književnicom koja je nekoliko dana ranije gostovala na Filozofskom teatru. „Pisanje mi daje samorazumljivost.“, „Estetika je svuda oko nas.“

Ekrani za voajere

Kao i prošle godine postavljena predstava „Palikuće“ u režiji gostujućeg redatelja Ivice Kunčevića u kojem je prikazao malodušne državljane nesposobne da se odupru zlu, koristeći nenametljivu poetiku „izricanja onog neizrecivog“ Maxa Frischa, „Malograđanin“ također zaziva „prevratničku ideju koja se premeće u nasilje pogroma“.

Maksim Gorki „Malograđane“ je napisao 1901., u trenutku u kojem se osjećao dolazak novog vremena i novih vrijednosti. Nadolazećim promjenama društvenog uređenja protagonisti drame pristupaju na različite načine: neke nosi ideja u svijetlu budućnost, neki znaju da su u svakom uređenju „bivši ljudi“, neki se boje, neki pokušavaju prilagoditi. To je atmosfera iz koje nastaje svijet komada.

Na ekranima postavljenima na pozornici prikazuju se snimke aviona i plavokose dame, nalik na kneginju, sa senzualnim pokretima usana. Doimlje se kao da se tvorac scenske ideje samozadovoljava, sjedi gol na stolcu pred ogledalom, upinje se nogama o svoj odraz. Dlake gušće rastu prema sredini i malo se prorjeđuju prema gornjem dijelu stidnih usana. Povlači kažiprstom i razmiče ih. Poslastica za voajere i masturbatore.

Time je zaokružena cjelina koja odzvanja nimalo ohrabrujućim završnim riječima redateljice Helene Petković: „Iako živimo u vremenu u kojem se planira teraformacija Marsa, u kojem Tesla automobil upravo u ovom trenutku plovi svemirom noseći Starmana Davida Bowieja, naša je svakodnevica uglavnom trivijalna i svedena na puko životarenje. Jednako smo izgubljeni, jednako slabi, jednako smiješni u svojim samoobmanama i iščekivanju promjene koja će konačno u naše živote unijeti smisao.“

 

Maksim Gorki

MALOGRAĐANI

Redateljica: Helena Petković

Scenograf i kostimograf: Silvio Vujičić

Skladatelj: Damir Šimunović

Oblikovateljica rasvjete: Vesna Kolarec

 

Uloge:

BESEMJONOV, VASILIJ VASILJEVIĆ, imućan malograđanin – Stojan Matavulj

AKULINA IVANOVNA, njegova žena – Ljiljana Bogojević

PETAR, bivši student – Jan Kerekeš

TATJANA, učiteljica – Katarina Arbanas

NIL, posvojenik Besemjonova – Karlo Mrkša

PERČIHIN, daleki rođak Besemjonova, prodavač ptica pjevačica – Marinko Prga

POLJA, njegova kći – Hana Kunić

JELENA NIKOLAJEVNA KRIVCOVA, udovica nadzornika zatvora, stanuje kod Besemjonovih – Barbara Rocco

TETEREV, crkveni pojac – Robert Plemić

CVETAJEVA, učiteljica, Tatjanina prijateljica – Mirna Medaković Stepinac

STEPANIDA, kuharica – Marija Krpan

 

Inspicijent: Sanjin Rožić

Šaptačica: Natalija Gligora Gagić

Asistentica redateljice: Barbara Rocco