Na koncu, koliko je svijet u kojem živimo izokrenut najbolje govori sljedeća činjenica. Udovoljavanje zahtjevu prosvjetara koštalo bi proračun najviše 460 milijuna kuna, tj. 60 milijuna eura godišnje. Toliko se u optimističnom scenariju spominjalo da bi mogao iznositi transfer nogometaša Dinama Danija Olma. Dakle, već više od mjesec dana u cijeloj državi djeca ne idu u školu zbog iznosa koji za jednog vještog naganjača kožnate lopte po travnjaku plaćaju europski klubovi. Sve je teže orijentirati se u dezorijentiranom svijetu, napisao je Nino Raspudić u Večernjem listu.
Te su se izjave u jednoj od emisija Nedjeljom u dva, piše Ivica Brkljača za Ekonomski lab , dotakli voditelj Aleksandar Stanković i znanstvenik Saša Ceci, koji su se s takvom interpretacijom složili, čak izvlačili i neke sasvim čudne zaključke („Ali čekaj malo, znači nastavnici ne vrijede?“, kaže gost – „To znači to, da!“, odgovara voditelj), te se čudili kako je moguće da jedan nogometaš vrijedi više od neurokirurga s Rebra.
Jesu li spomenuti akteri u pravu? Je li svijet u kojem živimo doista „izokrenut“ zbog toga što jedan nogometaš može „vrijediti“ više nego neurokirurg, pita Brkljača te objašnjava zašto je spomenuto rezoniranje pogrešno, gdje nastaje greška i zašto ne valja brzati s intuitivnim zaključcima.
-Za početak, odgovorimo na pitanje zarađuju li nogometaši zbilja više od učitelja i doktora (kako se to često može čuti)? Iako bi mnogi pohitali s potvrdnim zaključkom, odgovor je zapravo – ne, većina nogometaša zarađuje manje nego što zarađuju učitelji ili doktori!
Većini se ljudi pojam nogometaša i zarade u mislima odmah veže uz Messija, Ronalda, Modrića ili nekog drugog vrhunskog igrača, dok se brojne profesionalne nogometaše iz nižih ili manje atraktivnih liga izostavlja iz kalkulacije, odnosno uopće ne padnu na pamet. To je prva logička greška: pogrešno je uspoređivati prosječnu zaradu učitelja ili doktora sa zaradom jednog ili šačice nogometaša na samom vrhu distribucije; ispravno je uspoređivati samo „prosječno s prosječnim“.
Primjerice, prema izvještaju međunarodnog sindikata profesionalnih nogometaša FIFPro, izuzetno mali postotak nogometaša uspije dobro zaraditi, dok većina jedva preživljava (gotovo polovica profesionalnih nogometaša u svijetu zarađuje manje od 1000 dolara mjesečno).
Slična je situacija i u Hrvatskoj. Administracija HNS-a za prošlu sezonu registrirala je 124.776 igrača, od čega je tek 400-tinjak profesionalaca (svega 0,3%). Njihove prosječne plaće ne znamo, no po budžetima klubova za pretpostaviti je da su krajnje skromne. Tek igrači koji se probiju do 2. HNL mogu računati na prosječna primanja između 9 i 11 tisuća kuna mjesečno, a samo za igrače 1. HNL možemo reći kako zarađuju, za hrvatske prilike, solidno visoka primanja (uz velike razlike u primanjima igrača u klubovima poput Dinama, Hajduka ili Rijeke u odnosu na igrače u ostalim klubovima).
S druge strane, gotovo SVI doktori, učitelji, nastavnici ili profesori u Hrvatskoj – a takvih je blizu sto tisuća – imaju relativno pristojne plaće; nitko od njih ne samo da nije na minimalcu, kao što su to brojni nogometaši, već se po zaradi nalaze u gornjoj polovici svih zaposlenih u RH (podsjetimo, u Hrvatskoj je medijalna plaća oko 5.500 kuna).
Dakle, distribucije zarada sasvim su različite za nogometaše u odnosu na doktore ili učitelje. Kod nogometaša (i sportaša općenito) distribucija je sasvim nagnuta u desno, odnosno gotovo sva zarada koncentrirana je na vrlo mali broj najboljih pojedinaca, dok kod doktora i učitelja imamo razdiobu u kojoj gotovo svi zarađuju slične dohotke, a na repovima distribucije nalazi se tek vrlo mali broj ljudi.
Stoga je pogrešno tvrditi da su nogometaši plaćeni bolje od doktora i učitelja. Tek vrlo, vrlo mali broj nogometaša zarađuje više od čak i najslabije plaćenog doktora/učitelja.
Ponuda i potražnja
Time dolazimo do pitanja zašto ipak ima nogometaša koji zarađuju milijune eura godišnje i čija se vrijednost transfera prilikom prelaska iz kluba u klub mjeri desetinama milijuna eura. Odgovor je, pak, vrlo jednostavan: zbog djelovanja zakona ponude i potražnje.
Ljudi vole gledati kvalitetan, lijep i natjecateljski nogomet, a to u pravilu mogu pružiti samo najbolji nogometaši. Ima zaljubljenika u nogomet koji mogu uživati i gledajući nogometnu utakmicu između dva susjedna sela u Ravnim Kotarima, no milijune ljudi ispred tv ekrana mogu privući samo okršaji između Barcelone i Real Madrida (ili drugih nogometnih velikana) gdje igraju najbolji od najboljih.
Zbog iznimne popularnosti (gledanosti), oko nogometa se vrte veliki novci (prodaja ulaznica, dresova, prihodi od marketinga i tv prava itd.). Nogometna industrija već je duže vrijeme u snažnoj ekspanziji podržanoj ogromnim priljevom sredstava od TV kuća – Tomislav Globan je o ekonomici sporta više puta pisao na Ekonomskom labu – zbog čega i vrijednost transfera i same plaće nogometaša snažno rastu. To je naročito izraženo kod onih najboljih, pa ne čudi da im, poput svih rijetkih stvari ili usluga koje veliki broj ljudi želi imati/gledati/koristiti, cijena raste „u nebo“.
Recimo to i ovako: gotovo svako prosječno inteligentno dijete u Hrvatskoj može postati doktor ili učitelj ako to želi i ako je spremno uložiti trud u učenje (svake godine i dobijemo stotine novih doktora i učitelja), dok je istovremeno vrlo mala šansa da će makar i jedno dijete u generaciji, od silnog broja onih koji ozbiljno treniraju nogomet i maštaju da će zaigrati u Barceloni ili Realu, u tome zbilja i uspjeti.
Korisnost
Točno je da se posao naganjanja lopte po terenu ne može usporediti s važnošću posla jednog neurokirurga koji operira ljude i spašava živote. To je svima jasno. Ipak, valja promisliti do kraja prije nego odbacimo mogućnost da može biti sasvim logično, normalno i opravdano, da zarada ponajboljih nogometaša bude veća od zarade doktora.
Primjerice, jedan neurokirurg s Rebra može tjedno izvesti određeni broj operacija kojima će ljudima spasiti ili poboljšati kvalitetu života. Njegove su usluge time neusporedivo važnije i korisnije od igranja nogometne utakmice. No te su koristi koncentrirane prvenstveno na određenu (operiranu) osobu i njegove bližnje. S druge strane, elitni nogometaši pružaju uslugu (užitak gledanja kvalitetnog i lijepog nogometa) za neusporedivo veći broj ljudi; iako je korisnost pojedinačnog čina igranja utakmice višestruko manja od čina kirurške operacije, na djelu je igra velikih brojeva..., ukazuje Brkljača te u nastavku razrađuje temu.
