Skladatelj i dirigent Ivan Josip Skender, autor širokog i svestranog opusa od stotinjak glazbenih djela, od glazbe za soliste, komorne ansamble, orkestre i zborove, do opere, mjuzikla i glazbe za kazalište, nedavno je nagrađen prestižnom Nagradom “Vladimir Nazor” za dirigentsko i skladateljsko djelovanje u 2024. godini.
- Bio sam jako iznenađen jer sam se, dobivši nagradu “Nazor”, našao u društvu onih koji su mi bili uzori, a od nekih sam i uživo primao znanje. Naći se u toj skupini zaslužnih umjetnika osobita je čast. No, ta nagrada zapravo nije ništa promijenila u mom svakodnevnom životu niti u mojoj profesionalnoj karijeri. Uvijek nastojim gledati prema naprijed, tako da nagrade koje sam dobio za protekli rad doživljavam više kao neko “tapšanje po ramenu” i poticaj za daljnji rad, a ne kao nešto čime se treba “kititi”. Drago mi je što sam dobio tu nagradu, no, ostajem čvrsto fokusiran na budućnost i nove projekte – istaknuo je Ivan Josip Skender, dobitnik Nagrade “Vladimir Nazor” za dirigentsko i skladateljsko djelovanje u 2024. godini, što je bio povod za razgovor.
Glazbeno obrazovanje ste počeli stjecati još kao dijete, a bili ste i najmlađi student kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji?
- Još kao petogodišnjak sam krenuo na privatne satove klavira kod profesorice Dese Jovanović, a kod profesora Marijana Zubera privatno sam učio glazbenu teoriju, solfeggio i povijest glazbe. Očito je profesor Zuber odmah shvatio da imam poseban mozak za glazbu, odmah me je počeo usmjeravati, tako da sam već sa sedam godina s njim počeo učiti povijest glazbe, ali i glazbenu teoriju, harmoniju i polifoniju. Kod njega sam već s devet godina pisao četveroglasne diktate. Meni je to bila igra, nešto jako zabavno, a zapravo je to bio “vojni dril”. Kako sam u osnovnoj školi “preskočio” dva razreda, već s 12 godina sam upisao gimnaziju i srednju glazbenu školu u Varaždinu. Već tada sam imao solidne glazbene temelje, a u varaždinskoj Glazbenoj školi sam imao i jako dobre profesore, tako da sam nastavio napredovati. Zahvaljujući profesoru Davoru Bobiću u Glazbenoj školi sam se počeo baviti kompozicijom. On se je tek vratio u Varaždin sa studija u Kijevu i bio je jako “nabrijan” da mi, kao njegovom prvom učeniku kompozicije, prenese što više znanja. Kada sam završio srednju školu dvoumio sam se hoću li studirati medicinu, budući da je moja majka liječnica, ili glazbu. Mislim da se je tu umiješao prst sudbine, jer sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bio tek malo ispod crte. Do jeseni se je crta za upis pomaknula i mogao sam upisati medicinu, no, ja sam već donio odluku da ću se posvetiti glazbi i studirati na Muzičkoj akademiji, iako sam bio svjestan da je put profesionalnog glazbenika težak i pun rizika. Moj otac odluku da će glazba a ne medicina biti moj životni poziv, baš i nije najbolje prihvatio. Kada mi je karijera počela, shvatio je da sam dobro odabrao. Kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu počeo sam studirati već sa 16 godina, a s 18 sam upisao i studij dirigiranja. Taj paralelni put kompozicije i dirigiranja traje sve do danas..
Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
