SUSRET Damir Chytil, Varaždinac koji je snimao na svih sedam kontinenata
Ronio s morskim psima na Kokosovim otocima
Damir Chytil, diplomirani snimatelj u svojoj je snimateljskoj karijeri snimao dokumentarne drame, dokumentarne filmove i televizijske serije, a za svoj snimateljski rad dobio je niz najprestižnijih nagrada u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama. Nekoliko je puta proputovao svijet, snimao je na svih sedam kontinenata, a već pet godina živi u rodnom Varaždinu, gdje je pronašao nove umjetničke izazove.
-Rođen sam u Varaždinu, a s 11 godina sam otišao u Kanadu, gdje je već neko vrijeme živjela moja mama. U Kanadi mi je sve bilo jako čudno i neobično, to je za mene bio potpuno novi svijet. Nije mi bilo lako, posebice u školi, gdje je nastava bila na engleskom jeziku, koji nisam govorio. No, kada sam naučio engleski, sve je postalo puno lakše. Već me je tada privlačila umjetnost, valjda genetski, jer je moj stric - Velimir Chytil, bio naš poznati glumac i redatelj, koji je lutkarstvo studirao u Pragu, moja teta - Višnja Stahuljak, je pak naša poznata književnica, pisao je i moj otac, a mama je slikala, tako da sam odrastao uz umjetnost. Sjećam se da sam kao klinac u Varaždinu glumio u Pionirskom kazalištu, a posebno mi je u sjećanju ostao onaj trenutak kada se otvorio zastor, kada u tami ne vidiš, a osjećaš publiku. Doduše, u Kanadi me ispočetka najviše zanimala skulptura, posebice neke kinetičke skulpture, pa sam upisao umjetničku akademiju, gdje sam na prvoj godini dobio jako širok uvid u razne umjetničke izričaje. Jedan od mojih profesora bio je i jedan njemački režiser, koji me je silno zaiteresirao za film, pa sam već na drugoj godini studija upisao - Photo Electric Art, što je tada bila nova umjetnička grana, koja mi je omogućavala da se najbolje izrazim. Predavao mi je i jedan jako dobar profesor iz Austrije, koji je bio specijalist za kazalište, koji je u njujorškim operama radio osvjetljenje. On mi je otvorio potpuno nove svjetove, puštao nam je neke važne filmove Josefa Svobode, od njega sam naučio koliko je svjetlo važno za moj posao. Nakon akademije počeo sam dobivati prve poslove u televizijskoj i filmskoj industriji. Ispočetka su to bili mali poslovi, uglavnom asistenta kamere, a onda mi se osmjehnula sreća u tuđoj nesreći. Kako sam bio odličan ronilac, pa sam već imao iskustva u snimanju u vodi, priključio sam se jednoj artičkoj ekspediciji. Njima je uz glavnog snimatelja trebao i netko tko je bio spreman snimati iz vode, netko dovoljno lud da skoči i u ledenu vodu, ako to bude potrebno. To je bila prva ekspedicija koja je jedrila kroz Sjeverozapadni prolaz, morski put kroz Arktički prolaz. Snimanje je bilo jako zahtjevno, snimali smo po nevremenu i po velikoj hladnoći, pa je glavni kamerman uskoro tako obolio da su ga morali helikopterom prebaciti u civilizaciju. Režiser je vidio da kužim stvari i meni je dodijelio da budem glavni kamerman. Ta njegova nesreća je bila moja velika sreća, taj je projekt bio jako uspješan i ja sam počeo dobivati pozive za nove i nove ekspedicije. Bio sam dobar ronilac i snimatelj, nisam patio od klaustrofobije, tako da su me pozivali u razne avanture, s malom podmornicom smo tražili izgubljeni brod, ronio sam u dubokim pećinama, na Kokosovim otocima sam snimao jata morskih pasa, svake godine snimao sam u polarnom pojasu. Bilo je to zanimljivo iskustvo, no, nakon pet godina dosadilo mi je da se svako ljeto smrzavam, sve me je više privlačila umjetnička strana. Odlučio sam se okušati u snimanju dramske produkcije, pa sam čak često znao i zatajiti da sam snimao dokumentarne filmove u ekstremnim uvjetima. S vremenom sam i tu postajao sve uspješniji, pa sam naposljetku dobio i najviše nagrade kanadske filmske akademije - rekao je ovaj rođeni Varaždinac koji je ostvario zavidnu karijeru u filmskoj industriji.
Nevjerojatno uzbudljiv ali i jako opasan posao
Kako je bilo živjeti i snimati u polarnom krugu?
-Snimanje takvih dokumentarnih filmova je nevjerojatno uzbudljiv posao, ali i jako opasan. U svojoj snimateljskoj karijeri sam imao najmanje dvije situacije u kojima sam bio prilično siguran da neću preživjeti. Na jednom snimanju na Arktiku bio sam u kanuu s dvojicom Eskima kada nas je uhvatilo snažno nevrijeme. Nismo imali radio stanicu niti bilo kakvu drugu mogućnost za komunikaciju, a valovi su se preljevali u čamac i bilo je tek pitanje trenutka kada ćemo se potopiti i završiti u ledenoj vodi. Glavu su mi spasili ta dvojica vještih Eskima, koji su uspjevali uloviti val pod takvim kutom da je voda iscurila iz čamca. Satima smo do pojasa bili u ledenoj vodi, sve dok se nekako nismo domogli nekog fjorda na čijem je kraju bilo eskimsko selo. Nije mi bilo svejedno ni dok sam na Kokosovim otocima ronio s jatima morskih pasa. Gadan je osjećaj snimati pod vodom dok su morski psi na samo metar od tebe, a još je gadnije kada ti nestaje zrak u boci pa moraš izroniti a iznad tebe pliva cijelo jato morskih pasa. No, zahvaljujući takvim ekspedicijama proputovao sam cijeli svijet. U jednoj mojoj kanadskoj putovnici, koja je vrijedila pet godina, imao sam žigove zemalja sa svih kontinenata. Kasnije sam, kao freelancer, puno radio za Engleze, za koje sam snimao drame od južne Afrike do Malezije i Indonezije, a filmove koje sam snimao, posebno dokumentarne drame, koje su postale jako popularne, emitirali su National Geographic, History Channel, CNBC i drugi glavni američki televizijski kanali. Na primjer, popularnu dokudramu - Mayday, o zrakoplovnim nesrećama, sam osmislio s jednim engleskim producentom i snimio prve četiri sezone, a o njenoj polularnosti govori podatak da je snimljena njena već 27. sezona. Moj sin Devon bio je sa mnom na tom setu dok mu je bilo šest godina, a danas je odrastao čovjek i radi kao gaffer, majstor rasvjete na filmu. Zanimljivo, sve te godine serijal se snima po istom kalupu koji smo postavili prije 23 godine.
