Vila Pahinsko. Metalna su to slova natpisa na kamenoj kući okruženoj stotinama kvadrata zelenila u jednom od najboljih dijelova Split, tik iznad plaže Firule. Rijetko tko od Splićana, ali i drugih zna što je Pahinsko pa pitaju vlasnika Peru Blaževića o čemu se radi.
- E, to vam je jedan posebna škola, reklo bi se učilište na kojem sam puno toga naučio, posebno psihologiju, ali nisam diplomirao, zna im reći Blažević, pola u šali, a pola po istini.
Iz Splita u Pahinsko
Jer, kao što znaju mnogi u Varaždinskoj županiji, Pahinsko je ime zaseoka podno Ivančice kod Ivanca u kojem više od sto godina djeluje istoimeni popravni dom, odnosno današnji Centar za pružanje usluga u zajednici Ivanec, koji pruća smještaj, odgoj i obrazovanje djecu i mlade s problemima u ponašanju, odnosno onima koji su u riziku za razvoj istih od 14. do navršene 21. godine, dajući im, kako se naglašava, podršku, prilike i nadu!
- Kada mi je bilo najpotrebnije, i ja sam dobio podršku u tom domu, kojeg i danas pamtim po dobrim, ali i manje dobrim danima, veli vjerojatno najstariji štićenik doma Pahinsko, budući da je rođen 6. srpnja 1942. godine.
Djetinjstvo mu, priznaje, nije bilo lijepo.
- Imao sam starijeg brata, koji je bio sasvim drugačiji od mene. Bio je jači od mene, maltretirao me. Bio je brutalan. Napadao je i bolesnu sestru. Tukao me bez razloga, iživljavao se nad mnom. Često puta nisam smio doći u kuću. Roditelji nisu mogli pomoći. Zapravo, pomogli bi tu i tamo. Ali kada nešto napravite, tu nema povratka. To se naruši. Nisam smio doći u kući pa bih se skitao. I pronađe vas policija. Vidjeli su kakva je situacija u kući pa sam s nepunih 14 godina završio u prihvatilištu u Splitu, a nakon tri mjeseca u Pahinskom, koje je prihvaćalo ne samo djecu s rizičnim ponašanjem, već i onu koja nije mala odgovarajuću skrb, prisjeća se vitalan 85-godišnjak s kojim smo se našli u bivšem ugostiteljskom objektu koji je kupio u Crkvenjaku podno Ivančice na koju se pripremao trčati!
Upitan kako to bratu nitko ništa nije mogao, odnosno zašto on nije završio, kratko objašnjava da je radio za UDBA-u.
- Pahinsko je za mene mjesto učenja. To sam počeo učiti. Bio je to 1957. godine. Došao sam krajem rujna. Prvi dojam je bio loš. Do nove godine nisam vidio Sunca kao u Dalmaciji. Bilo je uvijek oblačno, tamno. Ali, sviđala mi se priroda i Ivančica, naglašava.
Lijepi u teški trenuci u Pahinskom
U domu je imao doručak, ručak i večeru te, naravno, smještaj i učenje.
- Počeo sam učiti stolarski zanat. Učitelj je bio otac od Zlatka Canjuge, koji je bio političar. Bio je strog, znao je nas dečke udarati letvom. Meni je maltretiranja bilo dosta pa sam brzo zaključio da to nije za mene. Zato sam nakon tri mjeseca otišao kod majstora krojača Stjepana Gotala. Zamolio sam ga da me uči za krojača. Taj Štef bio je fantastičan čovjek. Bio je disciplinarian, strog, ali je bio pošten. Bio mi je odgajatelj, primjer i uzor, prisjeća se Blažević te dodaje da bi svako jutro u radionici prvo naložio peć i zato je dolazio prvi u 5 sati, a svakog se ponedjeljka jedan sat odvajao za razgovor o svima omiljenom nogometu i nedjeljnim utakmicama.
Kako dodaje, bilo je još dobrih odgajatelja, poput Kranjeca, koji je otišao raditi u Kaznionicu Lepoglava, ali nisu svi odgajatelji bili takvi.
(više u tjedniku)
