Profesorica i ravnateljica Nives Risek otišla u penziju: "Najljepše je raditi s mladima" Foto: Krešimir Đurić

Profesorica i ravnateljica Nives Risek otišla u penziju: "Najljepše je raditi s mladima"

IHR/Varaždinske vijesti | 12.6.2022. u 19:00h | Objavljeno u Društvo

- Najljepše mi je kada sretnem svoje nekadašnje učenike u gradu, kada me zaustave i pitaju “Profesorice, kak' ste?”. Ili, kada dođem negdje na neki šalter ili u neku firmu, svuda ima mojih bivših učenika pa uvijek imam nekoga tko me prepozna. Prekrasno je kad na godišnjicama mature vidim te odrasle ljude koji imaju uspješne karijere. Svjestan si da si i ti, na neki način, doprinio tome i da svi pronađu svoje mjesto “pod suncem”. Uvijek mi je najljepše bilo raditi s mladima, zato se vjerojatno mlado i osjećam - smije se Nives Risek, bivša ravnateljica Prve privatne gimnazije s pravom javnosti koja je krajem prošle godine otišla u mirovinu.

Svoju karijeru Risek je započela i završila - u školi.

- Kad sam prvi put počinjala raditi, 1984. godine, dobila sam posao i u tadašnjoj Varaždinskoj banci i školi, tadašnjem srednjoškolskom centru Gabrijel Santo, a danas Prvoj gimnaziji Varaždin. Bez obzira na veću plaću u banci, otišla sam u školu. Oduvijek sam se vidjela u razredu, kao profesor, kao netko kome bih mogla prenijeti svoje znanje, ali i osobu kojoj se djeca mogu u svakom trenutku obratiti za pomoć. Gotovo devet godina radila sam na gimnaziji, osam godina kao inspektor u financijskoj policiji, nekih godinu dana u Poreznoj upravi, a nakon toga sam se javila na natječaj te postala predstojnica Carinske ispostave Varaždin. Tu sam radila do 2009. godine nakon čega sam ponovno otišla raditi u školu - Prvu privatnu gimnaziju koju je 1997. osnovala moja pokojna majka Zdenka Peričić. Tada sam preuzela školu iz koje sam na kraju otišla u mirovinu - kaže Risek.

DSC_4315.jpg

Na današnjoj Prvoj gimnaziji Risek je predavala učenicima Statistiku, stručne predmete iz područja ekonomije i poslovnog dopisivanja te Birotehniku, u sklopu koje su nekad gimnazijalci tipkali s deset prstiju kao veliki. Njene zadaće iz birotehnike i dan danas se pamte. Jer, koliko god se učenici trudili prikriti svoje pogreške kod pisanja, profesorica Risek uvijek ih je pronašla te je takve učenike obično “nagrađivala” s još deset stranica - nove zadaće. Iako je bila stroga, učenici su je voljeli.

- Nisam bila baš tako stroga - smije se profesorica Risek i dodaje kako je istina da na svom satu nikad nije imala nered.

- Red se uvijek znao, kada se radi, a kada se može šaliti i uvijek sam imala mjeru, još kao mlada profesorica s 25 godina. Znam da sam uvijek na kraju godine usmeno ispitivala gradivo cijele godine zbog čega me mnogi baš i nisu voljeli, ali smatram da sam na taj način barem nekome od svojih učenika usadila radne navike koje su im kasnije koristile u životu. Istina, slovila sam kao stroga, ali učenici su u mene imali povjerenja: Znali su da mi se uvijek mogu obratiti ako su imali kakav problem i najbolje sam se osjećala kad sam svojim učenicima mogla pomoći - otkrila je Risek i dodala kako je bilo nemoguće pomagati učeniku, a da ga ne razumiješ.

- Bila su to tada neka drugačija vremena, kada je bilo nezamislivo da maturantica bude trudna, kada se nije znalo što je to disleksija, disgrafija, poremećaj koncentracije ili hiperaktivnost. Već tada sam se susretala s takvim situacijama i shvatila da takvim učenicima treba pristupiti na individualizirani način poštujući njihove različitosti. Bila sam razrednica učenici koja je rodila u četvrtom razredu i koja je usprkos tome maturirala na ljetnom roku, a za što sam se posebno angažirala. Već tada sam pokušavala shvatiti koji su razlozi da pojedini učenici izbjegavaju nastavu i nisam ih bila sklona kažnjavati, već otkriti razloge, s njima porazgovarati i pokušati riješiti problem, u čemu sam pretežno uspijevala. Prepoznavala sam i učenike koji su imali problema s učenjem, ne zbog njihove nesposobnosti, već zbog nerazumijevanja ključnih riječi koje su bili "okidači“ za razumijevanje naučenog tako da sam često znala ostajati u školi s njima učiti. To su bile stvari koje sam uvijek prepoznavala, reagirala... Jer, bilo mi je žao učenike ostaviti da se sami bore sa svojim procesom odrastanja koji za mnoge nije baš bio jednostavan - otkrila je Risek.

DSC_4357.jpg

Sve to iskustvo rada kao mlade profesorice u sadašnjoj Prvoj gimnaziji prenijela je i u Prvu privatnu gimnaziju s pravom javnosti Varaždin čiji je osnivač i ravnatelj postala prije 13 godina. Uvela je drugačiji način rada, pojačan broj sati iz pojedinih predmeta, instrukcije i konzultacije u školi kako roditelji ne bi trebali plaćati privatne instrukcije, periodičnu nastavu tako da učenici slušaju predmete u periodima od po osam tjedana i nikada nemaju sve predmete istovremeno, a što im olakšava učenje i koncentraciju, individualizirani rad sa svakim učenikom, terensku nastavu na kojoj učenici gradivo pojedinih predmeta savladavaju na autentičnim lokacijama,, opću gimnaziju informatičkog usmjerenja, poseban pristup za sportaše i učenike srednje glazbene škole, pripremu učenika za studij likovne akademije i dizajna, pomoć u učenju, učenje i pisanje domaćih zadaća u školi, najavu usmenih ispitivanja što doprinosi smanjenju izostanaka i anksioznosti kod učenika, pripreme za državnu maturu praktički već od prvog razreda.

“Djeca sa strahom odlaze u školu jer ne mogu podnijeti manju ocjenu od 5!”

 - Ovo što se sada događa, ta “proizvodnja hiperodlikaša”, nije dobra. Ako u razredu od 24 učenika njih 20 prođe s odličnim, tu nešto ne štima, ali to je nešto s čime se danas susreću mnogi djelatnici koji rade u prosvjeti. Nije to samo zbog pritiska roditelja, već cjelokupnog obrazovnog sustava jer na žalost jedino mjerilo vrijednosti i uspješnosti učenika je imati 5.0.,odnosno biti odličan učenik "jer se inače nećeš moći nigdje upisati“. Mislim da bi za upis u srednje škole trebalo uvesti "malu maturu“ ili prijamni ispit. Iskustveno mogu reći da kada ti superodlikaši dođu u gimnaziju nastaju problemi jer se ne mogu suočiti s ocjenom manjom od petice. Događa se da učenici izbjegavaju pisanje testova i odgovaranja, izostaju iz škole, jer se boje da će dobiti manju ocjenu od pet i na kraju se i zna desiti da završe na antidepresivima. Stoga mislim da bi se trebalo nešto drastično promijeniti kako pritiskom na sadašnje načine ispitivanja upravo ne bi stvarali takve situacije - istaknula je Risek.

Upisuju fakultete po nazivima

- Koliko god se zadnjih godina provodi kurikularna reforma, nije to ono što mislim da bi učenike motiviralo za budućnost. Po meni bi prava reforma, posebno za gimnazije bila, kada bi Hrvatski jezik, Matematika i strani jezik te Tjelesna i zdravstvena kultura bili obavezni predmeti, a učenici bi birali još tri do četiri dodatna predmeta prema područjima koja ih zanimaju. U "moru“ raznih informacija i područja izgube se i kada dođu do četvrtog razreda više i ne znaju što bi studirali. Smatram da bi i učenici gimnazija, pri kraju školovanja trebali imati praksu, da odu, primjerice, u građevinsku tvrtku, bolnicu, stomatolozima i slično kako bi vidjeli što ih uopće zanima jer djeca danas upisuju fakultete po nazivima - rekla je Risek.

 Moja najveća emocija

- Škola je bila moja najveća emocija, tamo sam ostavila svoje srce, dušu, život. No, u svom životnom vijeku čovjek treba shvatiti kada je vrijeme da se povuče. To sam učinila. Shvatila sam da sam svoje dala i da je vrijeme da školu prepustim mladima. Priznajem, jako teško mi je bilo otići u mirovinu, napustiti školu koji je osnovala moja majka i prepustiti je nekom drugom. No to je bila moja odluka. Znam da sam školu prepustila u najbolje moguće ruke jer sadašnja ravnateljica Prve privatne gimnazije, Martina Mrak, danas Pažur, bila je moja učenica, a i prva generacija Prve privatne gimnazije kojoj sam s punim povjerenjem prepustila školu te za koju sam sigurna da će nastaviti s tradicijom razvijanja Prve privatne gimnazije još i bolje nego do sada. “Ja mogu pomaknuti svaku planinu“, misao je koja me vodi kroz život, što želim svakom čovjeku, a naročito svim mladim ljudima da budu spremni na pomicanje vlastitih granica. Za moje zadnje radno mjesto, odnosno rad kao ravnateljice u Prvoj privatnoj gimnaziji najviše sam emotivno vezana, budući da je to bila moja škola, škola koju je osnovala moja pokojna majka, škola u kojoj sam ostavila velik dio svog života i uvijek ću se s čežnjom sjećati svih trenutaka koji su me izgradili kao ravnateljicu koja je razumjela, bila podrška i oslonac svima koji su to trebali - otkrila je Risek koja je već prepuna planova i aktivnosti u mirovini. Zasad ne otkriva puno, no ono u čemu trenutno uživa su putovanja, bicikliranje i spavanje do 8.30 ujutro.

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.
Povezani članci