U Gradskoj knjižnici i čitaonici “Metel Ožegović” u četvrtak, 9. travnja, održana je zanimljiva rasprava na temu “Može li se pisac sakriti u književnost” na kojoj su sudjelovali hrvatski suvremeni autori Ivica Prtenjača i Nikola Leskovar. Hrvatski književnici u varaždinsku knjižnicu došli su na poziv nedavno osnovane Udruge za kulturu i medije “Industrija slova”. O čemu su sve raspravljali i što je iznjedrila rasprava ispričao je varaždinski književnik Nikola Leskovar.
- Rasprava nije dala konačan odgovor jer se pitanje može shvatiti na više načina. Sakriva li se pisac da bi pobjegao od stvarnosti koju živi, sakriva li bol, osjećaj ili tajnu koju se ne usuđuje nikome povjeriti, je li to možda bijeg iz kukavičluka ili hrabrost suočavanja koja donosi pročišćenje ili možda propast? Puno se pitanja može otvoriti, ali već smo na početku odustali od namjere da odgovorimo na sva, više smo se orijentirali na pronalaske nas kao stvarnih osoba u našim knjigama. Ivica Prtenjača je na primjeru svojeg aktualnog romana Odeon govorio o stvarnim iskustvima i stvarnim ljudima koje je upoznao boraveći u Parizu. Neki od njih su postali likovi knjige, ali neke je izmislio jer je to roman naposljetku učinilo boljim. I ja sam rekao da unosim svoja iskustva u knjigu, ponekad i kroz više likova, ali ne bih rekao da je to skrivanje, više je to radi autentičnosti, da bi likovi i sami djelovali stvarnije, jer to knjigu čini boljom. Mogu zaključiti da smo se više priklonili odgovoru da se pisac ne može sakriti u književnosti, jer naposljetku pisac objavljuje knjigu koja postaje javno dostupna, zašto bi objavljivao knjigu ako se želi sakriti – rekao je s kojim smo razgovarali o romanima, što mu je važnije, mišljenje čitatelja ili kritike te planovima za dalje.
Autor ste dva hvaljena romana, jeste li se i Vi sakrili ili ste se s obzirom na teme otkrili kroz svoja djela?
U ta dva romana bavim se temom sjećanja, a sjećanje je varljivo. Iskreno, više ni sam ne znam što se doista dogodilo, a što sam izmislio. U obje knjige pisao sam o ljudima koje sam upoznao i o ljudima koje nikad neću upoznati, ali sad shvaćam da sam zapravo pišući o njima pisao i o sebi. Ne mogu ući u tuđe iskustvo ako ga i sam ne nosim. Proces pisanja bio je minuciozna studija melankolije, želja da prenesem osjećaj koji bi bio sinteza trideset i pet godina moje i društvene povijesti zgusnute u alegoriju. Pisci dvadesetog stoljeća te bi teme razvukli na nekoliko stotina stranica, a ja sam ih htio sažeti na nešto više od stotinjak, komprimirati sintaksu kao muziku na disk, samo što su moji diskovi i ploče alegorija, metafore i metonimije...
Cijeli intervju pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...
