Nekrolozi su delikatna stvar, iako se u nas doimaju gotovo već kao uvriježena novinska forma. Kažu da ih je Veselko Tenžera pisao unaprijed i čuvao u ladici da mu redakcija slučajno ne bi ostala prikraćena za osvrt na nekog dragog preminulog. Uz toliko bešćutne rutine iskreno me čudi da ih nije prethodno i slao budućim pokojnicima na autorizaciju. Ali to je već novinarstvo, dočim je za nas ostale, koji u srcu moguće još gajimo poneku emociju, smrt uvijek nešto što nas zatječe nespremne.
Damir Žugec, koji nas je, eto, 15. listopada prerano napustio, zasigurno bi se, koliko sam ga poznavao, a bome jesam, od srca nasmijao takvoj autorizaciji i moguće u svojem stilu ovo što sam krenuo pisati nadopunio svom silom duhovitih opaski, ali nažalost, nismo se sjetili. Zapravo, nismo se sjetili mnogo toga što smo tijekom godina planirali, a sad je, kako se ono kaže, kasno. I što sad reći, da udovoljim formi? Bili smo prijatelji, u mnogočemu kolege, varaždinsku gimnaziju pohađali smo u različita vremena, ali nekako u isto vrijeme Filozofski fakultet, na kojem je Damir studirao engleski, a ja neke druge stvari. I ne mogu sad, a da se ne sjetim kako mi je, kad sam mu se jednom zgodom ispred referade bio požalio na određene strukturalne nesuglasice s jednim renomiranim profesorom njemačke književnosti, spremno ispalio poetsku pouku: „Kad je neko biće lijeno / potpis dobit, je l' pošteno?“ Spjevao je naš Damir za života još mnogo takve prigodne poezije, koju ovdje iz pijeteta prema njezinim žrtvama ne bih citirao, ali da me je svaki put nasmijao do suza – je.
Uopće, prolili smo nas dvojica more takvih vedrih suza, pa i sad, kad ga vidim ovako nasmijana na fotografijama, iz sjećanja mi dopiru isključivo odjeci njegova humora, koji mi se sad, ma koliko crn zgodimice znao biti, pokazuje i utjehom. Nakon faksa Damir je zaplovio prosvjetnim vodama i u tome je zaista bio velik i nenadmašan, što će sigurno potvrditi i generacije njegovih učenika, dok sam se ja, iako i sam koliko-toliko osposobljen za prosvjetu, upustio u nedaće takozvane lijepe riječi. I mislim da će mi ta činjenica dati za pravo napišem li ovdje nešto što mu, koliko me sjećanje služi, nikad nisam rekao: Damir Žugec bio je i ostao (bar za mene) najveći nerealizirani pisac ove naše duhovne vukojebine i užasno mi je žao što njegove literarne uratke, temeljene na bezdanoj duhovitosti, beskrajnoj erudiciji i bespoštednoj zaljubljenosti u jezik i literaturu, danas poznaje samo nekolicina insajdera poput moje malenkosti.
Naposljetku, ogledao se taj Damirov talent i u njegovom prevodilačkom radu i to mi je veća čast što mi je svojedobno ponudio da napišem pogovor njegovom genijalnom prijevodu Stokerovog „Drakule“. A to što sam se i sam upustio u prevodilaštvo također je uvelike njegova zasluga. Moguće je malčice i perverzno spominjati u nekrologu Drakulu, tipa koji uza sve napore ne uspijeva umrijeti, ali i to mi nekako odgovara Damirovom stilu. Uvjeren sam da bi, da smo ikad ozbiljno razgovarali o smrti, Damir i samog Jesenjina, kad kaže nešto tipa „umrijeti nije osobito novo, ali ni živjeti nije baš novije“, smjesta okrenuo u šalu. Zato ni ja ovdje neću citirati Ludwiga Wittgensteina, za kojeg „smrt nije događaj u životu“, već ću samo reći ovo: Dragi Damire, ako ondje gdje jesi imate internet, pa čitaš ove retke, sjeti se samo govora što ga je John Cleese održao na pogrebu Grahama Chapmana, a potom možda i onog poznatog montipajtonovskog stiha: „Always look on the bright side of death.“ U klizovskom smislu bit će sasvim svejedno poentiram li ovu epistolu, koju nikako ne smatram oproštajnom, nekom doskočicom tipa „jebiga“ ili tvojim besmrtnim stihom „Zubnu pastu ne zatvaraš…“ (adresat će se sam prepoznati, osmjehnuti i sjetno ga nadopuniti), jer humor, kako jednoć netko reče, nije smijeh zbog, radi ili nauštrb nečega, već tome unatoč, a u tu si zaista bio veličanstven. Drži se i vidimo se prvom prilikom.
