Marija Terezija stupila je na prijestolje 1740. godine na temelju kontroverzne Pragmatične sankcije, nakon smrti svoga oca Karla VI. Zbog toga, legitimnost njezine vlasti od samog je početka bila osporavana od strane brojnih pretendenata, a sukobi su obilježili velik dio njezine vladavine.
Jedan od najznačajnijih sukoba bio je Sedmogodišnji rat (1756.–1763.), austrijsko-pruski sukob proizašao iz pruskog zauzimanja Šleske pod vodstvom Fridrika II.
Na graničnim područjima Monarhije stoljećima se vodio tzv. “spori rat” između hrvatsko-slavonskog plemstva i Osmanlija.
Ovo je dovelo do formiranja specifičnih graničarskih postrojbi. Gerilski način ratovanja osmanske vojske potaknuo je razvoj posebnih vojnih taktika, pa su se oblikovale jedinice takozvanih “graničara”.
Upravo su te postrojbe, zbog svoje prilagodljivosti i borbenog iskustva, korištene i u austrijskim europskim ratovima, uključujući Sedmogodišnji rat.
Hrvatske graničarske snage činile su važan dio austrijske vojske, a Varaždinski generalat, sa sjedištem u Koprivnici, bio je aktivan i tijekom 18. st.
Godine 1756. general Beck i pukovnik Mihaljević poveli su iz Varaždinskog generalata oko 2200 vojnika prema Češkoj, što je bio prvi veći odlazak vojske iz tog kraja.
Varaždinske postrojbe sudjelovale su i u borbama kod Breslaua 1757. godine, gdje su nakon opsade zajedno s posadom potpukovnika Franza Freihherra završile u pruskom zarobljeništvu.
Zanimljivo je da je prusko zarobljeništvo imalo relativno liberalan karakter.
Vojnici su imali pristup knjižnicama, stranoj literaturi te su neki naučili i strane jezike poput francuskog.
Na taj je način Sedmogodišnji rat postao kanal širenja prosvjetiteljskih ideja unutar Monarhije, uključujući i područje Varaždina.
