U kaznenom predmetu protiv Nevena Bosilja, Županijski sud u Vukovaru odbio je žalbu privatnog tužitelja Davora Skroze, bivšeg direktora gradskog poduzeća Čistoća, na prvostupanjsku presudu varaždinskog Općinskog suda, koji je varaždinskoga gradonačelnika oslobodio od optužbe da bi počinio djelo kazneno djelo protiv časti i ugleda uvredom, odnosno klevetom.
Prvostupanjski je sud Bosilje oslobodio optužbe da je 6. srpnja 2021. s namjerom vrijeđanja i klevetanja direktora Čistoće, iznio i pronio tvrdnje za koje je znao da su neistinite, navodeći: „Neću tolerirati da se direktno i namjerno ugrožava zdravlje stanovnika - vjerujem da će već sutra savjest i čast Nadzornog odbora Čistoće pridonijeti rješavanju problema bahatosti, nesposobnost i nerada direktora“. Isto tako Bosilja je prvostupanjski sud oslobodio optužbe da je 5. srpnja 2021. u nakani klevetanja direktora Čistoće te poslovanja trgovačkog društva, iznio i pronio tvrdnje za koje je znao da su neistinite, i to na sastanku na kojem se raspravljalo o problemu otpada, navodeći:“…po meni je veći prekršaj da ostavlja otpad i da ugrožava zdravlje i okoliš građana Varaždina.“, te „…jer je ova uprava nekooperativna i rade sve da dovedu tvrtku do toga da izgube dozvolu za gospodarenje otpadom, odnosno rade da preko 120 ljudi ostanu bez posla“, odnosno „On pokušava napraviti sve da Varaždin grca u smeću:“
Istovremeno, zbog proteka roka, prvostupanjski sud je odbio tužbu u dijelu u kojem se navodi da je Bosilj 7. srpnja 2021. - u nakani klevetanja privatnog tužitelja direktora Čistoće iznio i pronio tvrdnje za koje je znao da su neistinite, i to putem medija – navodeći da će „direktor Skroza i njegov mentor, bivši gradonačelnik Ivan Čehok, od grada napraviti hrvatski Napulj.“
Iznoseći obranu, Bosilj je iskazao da je stupio na funkciju gradonačelnika grada 08. lipnja 2021. godine. Kao najveći problem dočekalo ga je pitanje otpada budući da tvrtki Čistoća, čiji je osnovni zadatak prikupljane i zbrinjavanje otpada i u kojem Grad Varaždin ima 51% udjela. Po svojoj upravi koju je tada zastupao Davor Skroza kao direktor, Čistoća nije osigurala potrebne kapacitete za odlaganje otpada. Od samog stupanja na funkciju gradonačelnika, direktor nije bio kooperativan i stalno je tvrdio da nije njegova zadaća osigurati potrebne kapacitete za zbrinjavanje otpada. Rješenja koje bi bila moguća nije nudio, stalno je tvrdio da Ministarstvo treba riješiti problem. Kada je 5. srpnja 2021. godine, Čistoća prestala prikupljati mješoviti komunalni otpad zatražio je prijem kod ministra, kod kojeg su bili prisutni ministar i državni tajnik. Jasno su im dali do znanja da pitanje odlaganja, treba riješiti komunalno društvo u vlasništvu Jedinice lokalne samouprave. No, također, nakon što se tri dana nije prikupljao otpad u Varaždinu, rekli su mu, da Čistoća, ima ugovor sa odlagalištem Davor, a zašto se prikuplja smeće i odlaže na odlagalište. Naravno, da je sve to dovelo do toga da su javnost, vijećnici, novinari, bili zainteresirani za pitanje otpada u Gradu Varaždinu, radilo se o ljetnom vremenu kad vrlo lako i brzo dolazi do smrada i moguće zaraze, nije postojala državna televizija koja tih dana nije dolazila u Grad Varaždin tražiti izjave i pitati zbog čega se to događa, jer prema njegovom saznanju, prethodnih nekoliko godina, a od kada je on gradonačelnik, a ima 500 odlagališta u RH nije se prestalo sa prikupljanjem otpada i nije se davala takva obavijest građanima. Sve što je iznosio u medijima, a koji su tih dana bili glavna tema u državi, iznosio je svoje mišljenje kao gradonačelnik grada prema Upravi tvrtke Čistoća. Ne smatra da je rekao, kada je rekao da je direktor Čistoće bahat, nesposoban i ne radi svoj posao, klevetao i vrijeđao, već je iznio svoje mišljenje i sud na koji je komunicirao s gradonačelnikom grada i sud o načinu na koji je obavljao svoj posao, a očito je bilo, da ga obavlja neuspješno i loše. Nakon što je krajem srpnja konačno sazvana skupština društva, kad su vlasnici promijenili Nadzorni odbor koji je smijenio tadašnjeg direktora i raspisao natječaj za novog direktora, prestali su problemi sa prikupljanjem i zbrinjavanjem otpada u Gradu Varaždinu.
-Ne smatra se krivim da bi klevetao ili bilo čime uvrijedio tužitelja jer su svi njegovi navodi bili isključivo usmjereni na funkciju direktora javnog poduzeća koje je u sto postotnom vlasništvu jedinice lokalne samouprave, koje obavlja javnu slugu. Dakle, radi se o javnoj funkciji koja čak podliježe Zakonu o predaji imovinske kartice, zaključio je Bosilj.
Sud je povjerovao obrani Bosilja koji je isticao da je sve izrekao kao političar, kritizirajući rad direktora društva Čistoća d.o.o., jer je svoje navode logično i argumentirano obrazložio, pokrijepivši te navode i materijalnom dokumentacijom te iskazima svjedoka koji su navodili da je društvo Čistoća d.o.o. bilo dužno osigurati odlagališta, o čemu su i razgovarali na sastanku, dok privatno ne poznaje privatnog tužitelja, pa je obrana ocijenjena kao vjerodostojna i objektivna.
S druge strane, sud je ukazao da je privatni tužitelj kao direktor Čistoća d.o.o. ranije poduzimao radnje, odnosno dogovarao sastanke, radi pronalaska odlagališta, a nije to činio predstavnik Grada Varaždina ili netko drugi, što znači da je kao dugogodišnji direktor tog društva imao tu obvezu te to nije bila njegova „dobra volja“, kako to navodi u svojem iskazu. Dakle, kako naglašava sud, okrivljenik je i ranije ispred društva Čistoća d.o.o. pronalazio odlagališta komunalnog otpada, te ranije nije bilo takvog problema s odvozom kakav je nastao u srpnju 2021., a koji problem je kao direktor Čistoća d.o.o. trebao i riješiti.
-U vaganju relevantnih činjenica koje se odnose na dvije zaštićene vrijednosti, koje zaslužuju jednaku zaštitu, dakle, pravo na slobodu izražavanja ili pravo na poštivanje osobnog života drugih, u konkretnom slučaju, u kontekstu cijele nastale situacije sa mješovitim komunalnim otpadom, okrivljenik kao gradonačelnik i političar imao pravo kritizirati rad direktora javnog poduzeća koje obavlja javne poslove, od interesa za sve građane, a što je činio na svoj svojstven i uobičajen način javnog kritiziranja drugih, zaključio je sud koji je zauzeo stav da rad direktora Čistoća d.o.o., javna funkcija i podložan javnoj kritici jer se njegov rad odnosi na sve građana i od interesa je za sve građane.
Nezadovoljan prvostupanjskom presudom, Skroza je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da nadležni drugostupanjski sud usvoji žalbu u cijelosti te preinači pobijanu presudu na način da optuženika Nevena Bosilja proglasi krivim za počinjenje kaznenih djela uvrede iz članka 147. stavak 2. i klevete iz članka 149. stavka 2. Kaznenog zakona, koja su počinjena na štetu privatnog tužitelja i izrekne sankciju.
Međutim, drugostupanjski sud je presudio da žalba privatnog nije osnovana jer nama bitne povrede odredaba kaznenog postupka, niti povrede kaznenog zakona na štetu optuženika.
- Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi dao jasne, određene i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a izreka presude nije nerazumljiva, niti je proturječna sama sebi ili razlozima presude. Naime, iz obrazloženja jasno proizlazi da prvostupanjski sud nije osporio da je optuženik izgovorio, odnosno iznio predmetne izjave. Naprotiv, prvostupanjski sud je tu okolnost izričito utvrdio kao nespornu. Odlučnim je smatrao pitanje jesu li tim izjavama ostvarena obilježja kaznenih djela koja se optuženiku stavljaju na teret, osobito imajući u vidu njihov sadržaj, kontekst u kojem su iznesene, svojstvo osoba koje su u događaju sudjelovale, te subjektivni odnos optuženika prema iznesenim tvrdnjama, stoji u pravomoćnoj presudi.
Skroza je osobito prigovario tome što se prvostupanjski sud najprije ogradio od utvrđivanja pitanja odgovornosti za osiguravanje kapaciteta za zbrinjavanje miješanog komunalnog otpada, a potom je ipak zaključio da je upravo društvo Čistoća d.o.o., odnosno njegov direktor, imao obvezu poduzimati radnje radi pronalaženja odlagališta.
-Iz razloga pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud nije pitanje zakonske odgovornosti za gospodarenje otpadom smatrao samostalnim predmetom odlučivanja, već ga je razmatrao u mjeri u kojoj je to bilo potrebno radi ocjene konteksta u kojem su sporne izjave iznesene i radi ocjene obrane optuženika da je kritizirao način obavljanja javne funkcije, a ne privatnog tužitelja kao osobu. Pritom je pravilno imati u vidu da je u vrijeme predmetnih događaja bio na snazi Zakon o održivom gospodarenju otpadom, prema kojem su određene obveze bile propisane izvršnom tijelu jedinice lokalne samouprave, dok je istodobno davatelj javne usluge imao vlastite zakonske obveze u odnosu na prikupljeni komunalni otpad, uključujući obvezu predaje prikupljenog otpada osobi koja posjeduje odgovarajuću dozvolu, kao i osiguravanje potrebnih resursa za obavljanje propisanih poslova. Nadalje, zakonom je bilo propisano da je direktor davatelja usluge odgovoran za stručno i učinkovito obavljanje poslova i provedbu propisa koji uređuju gospodarenje otpadom. Stoga, nije osnovan žalbeni zaključak privatnog tužitelja prema kojem bi se iz zakonskog uređenja moglo izvesti da je u predmetnom razdoblju isključivo Grad Varaždin, a nikako Čistoća d.o.o., mogao ili morao poduzimati radnje u vezi s osiguravanjem zbrinjavanja prikupljenog otpada. Naprotiv, izvedeni dokazi ukazuju na podijeljenost obveza i praktičnu međuovisnost jedinice lokalne samouprave i davatelja javne usluge, što je prvostupanjski sud osnovano uzeo u obzir prilikom ocjene konteksta predmetnih izjava, ukazuje se u pravomoćnoj presudi.
Međutim, kako se naglašava, čak i neovisno o konačnom odgovoru na pitanje koja je od navedenih pravnih osoba ili tijela u pojedinom segmentu imala obvezu osigurati kapacitete za zbrinjavanje otpada, za odluku u ovom kaznenom postupku odlučno je da iz provedenih dokaza nije moguće izvan svake razumne dvojbe zaključiti da je optuženik predmetne izjave iznosio svjestan njihove neistinitosti, odnosno s ciljem da privatnom tužitelju na osobnoj razini naškodi njegovoj časti i ugledu.
- Naime, kazneno djelo klevete iz članka 149. stavka 1. KZ/11, pretpostavlja, među ostalim, postojanje neistinite činjenične tvrdnje, te svijest počinitelja o njezinoj neistinitosti. Dakle, za zaključak o postojanju kaznenog djela nije dostatno utvrditi samo da je određena tvrdnja objektivno bila neistinita ili da se privatni tužitelj s njom nije slagao. Potrebno je dokazati i da je optuženik znao da je tvrdnja neistinita. U konkretnom slučaju taj odlučni subjektivni element nije nedvojbeno dokazan. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je u inkriminirano vrijeme u Gradu Varaždinu doista postojao ozbiljan i aktualan problem s odvozom i zbrinjavanjem miješanog komunalnog otpada, da je 5. srpnja 2021., došlo do prestanka sakupljanja miješanog komunalnog otpada, te da je pitanje zbrinjavanja otpada bilo predmet javne rasprave, sastanaka, medijskih objava i političkih istupa. Nadalje, iz dokumentacije proizlazi da je privatni tužitelj prije i u vrijeme predmetnih događaja kontaktirao Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja upravo zbog problema pronalaženja kapaciteta za zbrinjavanje otpada, dok iz iskaza svjedoka Mile Horvata i Sanje Radanović proizlazi da su u Ministarstvu smatrali da Ministarstvo nije tijelo koje može umjesto jedinice lokalne samouprave, odnosno davatelja javne usluge osigurati takve kapacitete. Istodobno, iz dokumentacije proizlazi da je i sama Čistoća d.o.o. poduzimala radnje radi pronalaženja mogućnosti za odlaganje otpada, obraćala se nadležnim tijelima i pokušavala osigurati odgovarajuće kapacitete. U takvoj činjenično i pravno složenoj situaciji ne može se zaključiti da je optuženik, samo zato što je iznio oštru političku kritiku rada uprave Čistoće d.o.o. i njezina direktora, nužno znao da su njegove tvrdnje neistinite, ukazuje drugostupanjski sud.
Kako se naglašava, prvostupanjski sud je osnovano prihvatio obranu optuženika u dijelu u kojem navodi da je predmetne izjave iznosio u svojstvu gradonačelnika i političara, u kontekstu aktualnog problema neodvoženja otpada te da su se njegove izjave odnosile na način rada uprave Čistoće d.o.o. i njezina direktora.
-Takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u pitanje žalbenim navodima. Činjenica da se privatni tužitelj osobno osjetio povrijeđenim, poniženim ili ocrnjenim predmetnim izjavama sama po sebi nije dostatna za zaključak da je optuženik ostvario zakonska obilježja kaznenih djela uvrede ili klevete. Subjektivni osjećaj osobe kojoj je izjava upućena može biti relevantan u ocjeni posljedica izjave, ali ne može zamijeniti dokazivanje svih zakonskih obilježja kaznenog djela, ukazuje drugostupanjski sud naglašavajući da prvostupanjski sud nije svoj zaključak utemeljio isključivo na iskazu jednog svjedoka, već ga je cijenio u vezi s ostalim izvedenim dokazima, osobito iskazima drugih svjedoka te materijalnom dokumentacijom.
Kako se naglašava, vjerodostojnost svjedoka ne može se isključiti samo na temelju političke pripadnosti ili pretpostavljenog političkog interesa, već je potrebno pokazati konkretne okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je njegov iskaz neistinit ili motiviran pogodovanjem jednoj od stranaka, a takve okolnosti privatni tužitelj nije dokazao.
- Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud predmetne izjave ocjenjivao u njihovu ukupnom kontekstu. Izjava da je određeni direktor „bahat“, „nesposoban“ ili da „ne radi“ svoj posao predstavlja, ovisno o kontekstu, vrijednosni sud odnosno ocjenu načina obavljanja javne funkcije. Takve izjave, same po sebi, nisu činjenične tvrdnje čiju bi se istinitost moglo dokazivati na način karakterističan za konkretne činjenične navode. S druge strane, pojedini dijelovi izjava, primjerice tvrdnje o tome da se „namjerno ugrožava zdravlje stanovnika“ ili da se „radi da preko 120 ljudi ostane bez posla“, mogu imati činjenični sadržaj. Međutim, njihova kaznenopravna ocjena ne može se izdvojiti iz ukupnog konteksta javne rasprave o konkretnom problemu gospodarenja otpadom. Upravo je taj kontekst prvostupanjski sud pravilno uzeo u obzir.
Kod ocjene dopuštenih granica slobode izražavanja valja imati na umu da su predmetne izjave iznesene u okviru javne i političke rasprave o pitanju od nesporno javnog interesa – zbrinjavanju komunalnog otpada i funkcioniranju javne komunalne službe. U takvoj raspravi granice dopuštene kritike šire su nego u privatnim odnosima, osobito kada se kritika odnosi na osobe koje obavljaju javne funkcije ili vode društva koja pružaju javne usluge od neposrednog interesa za građane. Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava u svojoj praksi polaze od toga da sloboda izražavanja obuhvaća i izražavanje koje vrijeđa, šokira ili uznemiruje, a da su granice prihvatljive kritike šire kada je riječ o političarima i drugim javnim osobama, te o pitanjima od javnog interesa.
U konkretnom slučaju ne može se prihvatiti žalbeni navod da je prvostupanjski sud zaštitu slobode izražavanja primijenio kao neku vrstu opće dozvole političaru da vrijeđa ili kleveće druge osobe. Prvostupanjski sud je upravo suprotno proveo test razmjernosti između prava privatnog tužitelja na zaštitu časti i ugleda i prava optuženika na slobodu izražavanja te je, imajući u vidu cjelokupni kontekst, zaključio da nije dokazano da je optuženik prekoračio granice dopuštenog političkog i javnog komentiranja na način koji bi ostvarivao obilježja kaznenih djela za koja je optužen.
Posebno treba naglasiti da okolnost da je privatni tužitelj bio direktor Čistoće d.o.o. ne znači da je izgubio pravo na zaštitu časti i ugleda. Međutim, činjenica da je obavljao javno relevantnu funkciju znači da se njegovo postupanje u vezi s obavljanjem, te funkcije moglo naći pod pojačanim javnim nadzorom i kritikom.
U predmetnom slučaju sporne izjave nisu se odnosile na privatni ili obiteljski život privatnog tužitelja, niti na neku njegovu osobnu okolnost nevezanu uz funkciju koju je obavljao, već su bile izravno povezane s radom Čistoće d.o.o. i problemom odvoza i zbrinjavanja komunalnog otpada. Stoga je prvostupanjski sud osnovano zaključio da se izjave moraju prvenstveno promatrati kao kritika načina obavljanja javno relevantne funkcije, a ne kao osobni napad nevezan uz javnu funkciju, zaključuje sud te ukazuje da je „predmetna rasprava bila vezana uz javni interes građana za redovito zbrinjavanje komunalnog otpada, a optuženik je izjave iznosio u svojstvu gradonačelnika, dakle osobe čija je javna funkcija neposredno povezana s funkcioniranjem lokalne zajednice“, odnosno da konkretna izjava bila kritika obavljanja javno relevantne funkcije, a ne osobni napad na privatni život, osobne karakteristike ili privatne odnose privatnog tužitelja.
- Suprotno žalbenim navodima, činjenica da su izjave bile oštre, neugodne, pretjerane ili čak uvredljive prema subjektivnom doživljaju privatnog tužitelja ne znači automatski da su dosegnule prag kaznenopravno relevantnog protupravnog ponašanja. U političkoj raspravi o pitanjima od javnog interesa dopušten je viši stupanj pretjerivanja, provokacije i oštrine izražavanja, osobito kada se kritika odnosi na rad osobe koja obavlja javno relevantnu funkciju. Nadalje, u odnosu na kazneno djelo klevete, privatni tužitelj u žalbi nastoji dokazati da su sporne tvrdnje bile neistinite. Međutim, čak i kada bi se prihvatilo da su pojedine tvrdnje objektivno bile netočne ili pretjerane, to samo po sebi nije dovoljno za osudu. Na privatnom je tužitelju bio teret dokazivanja svih zakonskih obilježja kaznenog djela, uključujući odlučnu činjenicu da je optuženik znao da je tvrdnja neistinita. Iz izvedenih dokaza proizlazi upravo suprotno – optuženik je imao određenu činjeničnu osnovu za svoje zaključke, bio je neposredno uključen u rješavanje problema gospodarenja otpadom kao gradonačelnik, predmet je bio aktualan i javno raspravljan, a postojale su i različite interpretacije nadležnosti i odgovornosti pojedinih subjekata. U takvoj situaciji ne postoji dostatna dokazna osnova za zaključak da je optuženik svjesno iznosio neistinite činjenice. Pri tome nije odlučno ni to što privatni tužitelj smatra da su dokazi koje je predložio trebali biti ocijenjeni drugačije. Prema članku 450. stavku 2. ZKP/08, sud je dužan svaki dokaz ocijeniti pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak o tome je li određena činjenica dokazana. Prvostupanjski sud je tu obvezu ispunio. Ocjena dokaza prvostupanjskog suda nije proizvoljna, nelogična niti protivna sadržaju izvedenih dokaza. Naprotiv, zaključci prvostupanjskog suda proizlaze iz ukupnosti provedenog dokaznog postupka. Slijedom svega navedenog, žalbeni navodi privatnog tužitelja nisu doveli u pitanje ni pravilnost ni zakonitost pobijane presude. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, za svoja utvrđenja dao jasne i dostatne razloge, pravilno ocijenio izvedene dokaze, te pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona, zaključuje se u pravomoćnoj presudi.
