Od 99.118 stranih radnika, kojima su u našoj zemlji izdane radne dozvole tijekom prvih šest mjeseci ove godine, najviše ih je iz Nepala, 19.207, zatim 18117 iz BiH te 15214 iz Srbije, nakon čega je 9.286 s Filipina, 9.060 iz Indije, 7.640 iz Sjeverne Makedonije, 3.314 Kosova, 3.112 Egipta, 2.898 Uzbekistana...
A s nešto više od tri tisuće stranaca, Varaždinske županija je vodeća po broju stranih radnika na kontinentu, izuzme li se Zagreb i Zagrebačka županija, nakon čega slijede priobalne županije: Istarska, Splitsko-dalmatinska, Primorsko-goranska, Dubrovačko-neretvanska, Zadarska i Šibensko-kninska županija. Zašto je to tako, objašnjava dr. Joso Vuksan, vlasnik poduzeća koje se već sedam godina bavi osiguravanjem radne snage u inozemstvu.
- Nema dovoljno radne snage, a taj nedostatak nije se počeo osjećati odmah po ulasku u EU, iako su od tada počele veće migracije. Trebalo je proći nekoliko godina da se počinje jače osjećati iseljavanje, koje je vrhunac imalo 2017. godine. Samo te godine je Hrvatsku napustilo gotovo 50.000 stanovnika, ukazuje nam vlasnika jednog od prvih poduzeća za osiguravanje radne snage u inozemstvu.
Međutim, kako napominje, uzrok tome što moramo uvoziti radnu snagu nije samo u migraciji prema zapadu, već i u starenju stanovništva pa i činjenici da više nemate školovanje za neka zanimanja, kao što su šivači, dok za neke poslove nema uopće interesa, pogotovo one koji se rade u otežanim uvjetima ili na tzv prljavim poslovima, kao što je odvoz smeća ili klaonicama.
- Strani radnici ne uzimaju nikome radna mjesta. Mnoge tvrtke imaju stalno otvorene natječaje za pojedine poslove, ali interesa nema ili barem ne dovoljnog. Stoga su strani radnici nužni za poslovanje. Od ukupnog broja zaposlenih u građevinarstvu, 30-ak tisuća je stranih radnika, a danas ih uzimaju i ona poduzeća koja su se tome odupirala, i to više ne samo srednje stručne spreme, nego i visoke, upozorava Vuksan te naglašava da Hrvatska ne može zadržati rast bez stranaca jer novca za investicije ima, ali ne i radnika, posebno ne u nekim branšama.
Strane radnike uvoze danas ne samo u zapadnoj i srednjoj Europi, nego i u BiH te Srbiji gdje prilike postaju još teže.
Izazov je raditi sa strancima, posebice s onima koji imaju vjerske uvjerenja koja im ne dopuštaju neke stvari, odnosno imaju obveze. Recimo, dolazi kamion s betonom u 5:00 h na gradilište, kada neki prekidaju rad zbog molitve.
- Nisam odmah krenuo s agencijom u Nepalu, ali Nepalci su se ubrzo pokazali najpouzdanijima. Tijekom sedam godina rada s njima nisam imao niti jedan incident koji bi izazvali. Takve su nenasilne kulture, prilagodljiviji od nekih drugih, objašnjava Vuksan, dodajući da stranac koji je počinio prekršaj ne može dobiti potvrdu o nekažnjavanju, a bez nje nema radne dozvole.
Nepalskih radnika je više od dva milijuna samo u UEA, a u našu zemlju dolaze jer im je tu plaća šest sedam puta veća nego u njihovoj gdje se kreće oko stotinjak eura. - Strani radnici nisu jeftiniji od domaćeg radnika. Čak su i skuplji, kad se plaći od 1.000 -1.100 eura doda trošak smještaja, koji se kreće od 230 - 270 eura te gableca, a tome još i provizija agencije koja može biti jednokratna ili mjesečna. S obzirom na plaćeni smještaj i ostalo, kod nas mogu za pet godina rada uštedjeti za kupnju kuće i automobila u domovini, a možda i pokretanje posla, ukazuje Vuksan. Nedostatak radne snage neki su u nas iskorištavali, ali ove godine počeo se uvoditi red.
- Država je počela uvoditi reda i više ne može bilo tko uvoziti ljude. Nakon izmjena propisa ostalo je oko 200 agencija, a bilo ih je 800. Ostali su oni koji vode brigu o ljudima. Isto tako poduzeća moraju dati jamstva u obliku mjenica, a nakon što mu prestane sezonski posao, stranac ima 30 dana za pronalazak novog ili se mora vratiti, čime se želi izbjeći da postane socijalni i drugi problem, navodi Vuksan, koji ukazuje na preopterećenost onih koji izdaju radne dozvole, čiji bi rad trebalo bolje vrednovati.
