Umirovljeni varaždinski biskup mons. Mrzljak: "Pamtim samo dobre stvari, loše zaboravljam"

Napisao/la: -
Umirovljeni varaždinski biskup mons. Mrzljak: "Pamtim samo dobre stvari, loše zaboravljam" Foto: Krešo Đurić

Donedavni varaždinski biskup mons. Josip Mrzljak postao je počasni građanin Grada Varaždina. Nakon što je Varaždinska biskupija dobila novog biskupa Božu Radoša, mons. Mrzljak povukao se u zasluženu mirovinu te nam kroz razgovor otkriva svoja iskustva života u Varaždinu, ali i planove za umirovljeničke dane.

Jeste li očekivali ovo priznanje Grada Varaždina i što za Vas ono znači?

- Svakako je to iznenađenje, ne očekujem pohvale i nagrade nego nastojim svoju dužnost obavljati pošteno i savjesno, ali je sigurno čovjeku drago kad se to prepozna i vrednuje. Drago mi je biti u takvom jednom društvu s kardinalom Kuharićem, on me zaredio i bili smo dosta bliski. Ja sam iz Krašića, a on iz Pribića i ta su mjesta udaljena svega nekoliko kilometara, pa smo se dobro poznavali i sigurno je čovjek koji je obilježio svoje vrijeme. Pa zatim gospođa Krajanski koja je dobila priznanje kao predstavnica svih Židova koji su stradali u holokaustu i ovdje u gradu Varaždinu. Čovjeku je uvijek žao ljudi koji su nevino stradali, a holokaust sigurno ne smijemo nikada zaboraviti. Tako da biti u takvome društvu i dobiti priznanje Grada je svakako i svojevrsno iznenađenje, ali i ponos da sam to zaslužio i da mi se to prizna.

Koliko je biskupija dio društvenog života Varaždina i koliko je živa vjera među vjernicima?

- Svaki grad, u kojemu je sjedište biskupije, postavljen je na jednu posebnu kartu svijeta. Grad Varaždina već je 22 godine biskupski grad i to ima određenu težinu, ali isto tako ima obavezu biskupa i biskupije da djeluje u gradu u kojem živi. Sjedište biskupije ujedno je mjesto okupljanja svećenika i mjesto djelovanja biskupije na različitim područjima, ne samo vjerskom nego i kulturnom, humanom, općeljudskom. To smo pokazali osnivanjem biskupijske knjižnice, izgradnjom Caritasova doma za najsiromašnije, otvaranjem Obiteljskog centra i dr.

Kako gledate na svoj dolazak u Varaždin i je li Vam ova sredina bila bliska?

- Da, vrlo bliska, jer je Varaždin prije bio dio Zagrebačke nadbiskupije i svećenicu su i prije bili povezani. S pokojnim biskupom Markom bio sam dugogodišnji prijatelj, a mnogi su mi svećenici odavde bili školski kolege tako da sam već mnoge poznavao. Svoju prvu službu kao kapelan započeo sam u Koprivnici, znao sam i tada doći u Varaždin, često sam pratio rad Glazbene škole jer su neki mladi, koje sam poznavao, išli u tu školu, tako da sam došao u sredinu koju sam dobro poznavao.

Velika radost, ali i odgovornost

Što Vas je u Varaždinu posebno radovalo, a što su za Vas bili najveći izazovi?

- Kad se odlučimo za svećenički poziv, stavljamo se na raspolaganje biskupu i idemo tamo gdje nas Crkva treba. Imamo naše svećenike i na drugim kontinentima, sve sam to obišao u svojoj službi, čak mi je bilo ponuđeno da idem u Australiju, ali sam na kraju ostao. Ne idem za nekom “karijerom” nego tamo gdje me Crkva šalje. I kad sam postao pomoćni biskup kardinalu Bozaniću, i to je bilo svojevrsno iznenađenje. Završio sam Teološki studij u Zagrebu i nisam išao nekamo van, mnogi naši idu u Rim i drugdje na studij, a ja sam bio tu jer sam sebe uvijek zamišljao kao župnika, želio sam biti blizu i u kontaktu s ljudima, tako da mi je bilo iznenađenje kad je trebalo prihvatiti biskupsku službu. To je bilo zanimljivo vrijeme uz kardinala Bozanića i kardinala Kuharić, koji je tada već bio u mirovini. To je bilo dragocjeno vrijeme upoznavanja biskupske službe i onda je nakon osam godina papa odlučio da dođem u Varaždin. Jedino što je u Zagrebu uvijek bila neka viša instanca, na koju se moglo obratiti, a ovdje toga nema i to nosi težinu biskupske službe i odgovornosti za 105 župa, 150 svećenika plus redovničke zajednice koje djeluju na području biskupije. Sve su to radosti i teškoće koje treba rješavati.

Sjećate li se nekih posebnih događaja iz svoga biskupskog djelovanja, bilo radosnih ili teških?

- Imam neko načelo da ono što je loše brzo zaboravim i da pamtim samo dobre stvari. Najteže je kad neki svećenik napušta službu i kaže “ja sebe tu više ne vidim”. Kad se zaredimo za svećenika znamo da je to za vječnost “in eternum”. U građanstvu možete promijeniti svoju službu, ali svećenik je obilježen svojim zavjetom i ako ode, on je i dalje svećenik, isto kao što svatko onaj koji je kršten, ne može to izbrisati. Čovjek može živjeti kako hoće, ali ne možemo izbrisati čin krštenja. Teško je i kada dođe do nekih nesporazuma između svećenika i župljana, ali pamtim one dobre stvari i većinu svećenika kao dobre i zauzete svojim pozivom.

Sjećate li se posebno radosnih blagdanskih trenutaka?

- Blagdani su uvijek posebni dani, ali da se osvrnem i na ovaj Advenat koji to više nije kad kažu da traje do 6. siječnja. Katolički Advent traje do Badnjaka i onda ide Božićno vrijeme. Ti su dani posebni i kao da se nešto dogodi među ljudima, postanu otvoreniji te možda čak i nesvjesno čine ono na što ih poziva Božić, da budu bolji ljudi, ali da to ne bude fraza nego da to zaista želimo jedni drugima. O tome sam nedavno govorio na misi u Vukovaru gdje sam bio za nedjelju Caritasa.

Utjecaj bl. Alojzija Stepinca

Vukovar je Vaš rodni grad, u kojemu ste doživjeli veliku obiteljsku tragediju?

- Imao sam tek godinu i nekoliko mjeseci kad su komunisti došli u grad i odveli moga oca. Sad, kad sam bio u Vukovaru, franjevački gvardijan pokazao mi je popis svih stradalih u Domovinskom ratu i sad se priprema napraviti popis svih stradalih tijekom Drugog svjetskog rata i poraća, a među žrtvama toga vremena je i moj otac. Ti su trenutci uvijek teški i uvijek mi je žao kada netko opravdava takve čini jer nema opravdanja za bilo kakve zločine, bez obzira s kojestrane dolazili.

Mislite li da Vas je gubitak oca, na neki način, senzibilizirao za potrebe drugih ljudi?

- Ja toga tada nisam bio svjestan, s majkom, koja je bila trudna, vraćam se u Krašić i tamo odrastam. Nisam svjestan gotovo ničega. Imao sam ujake i stričeve tako da sam imao više očinskih figura koji su bili osjetljivi za nas tako da to nisam osjetio kao neki gubitak, čovjek raste. Kasnije je sigurno bilo teško kada vidiš da drugi imaju tatu, a ja nemam, ali čovjek sraste s time u životu. Prvo mi nisu niti htjeli reći što se dogodilo jer su mnogi nestali u ratu. To je tada bila ta fraza “nestali u ratu” i djecu tada nisu htjeli opterećivati, što potpuno razumijem, da ne treba na djecu stavljati nešto što ne mogu shvatiti.

Što je utjecalo na to da odaberete svećenički poziv? Jeste li u obitelji imali duhovnih poziva?

- Živjeli smo u Krašiću i moje osmogodišnje školovanje poklapalo se s osmogodišnjim boravkom blaženog Alojzija Stepinca u Krašiću. On je moj rođak, brat moje bake, tako da smo bili dosta povezani. Bila je to jedna zajednica u Krašiću koja je bila jako povezana. Bili smo pod stražom i Krašić je bio kao neka enklava, a posebice župna crkva, u koju ljudi sa strane nisu smjeli dolaziti, pa smo se svi držali zajedno. Otud i ta svijest o duhovnom pozivu, iako u obitelji nije bilo nagovaranja u tom smjeru. Bio sam najbolji učenik u osnovnoj školi i trojica nas iz razreda krenuli smo u sjemenište na Šalati. U obitelji je samo jedna teta bila sestra redovnica milosrdnica i nekako se spontano rodio poziv, a kasnije se, tijekom srednje škole i fakulteta i učvrstio, jer je to vrijeme odluka.

Više pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti...

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

043 logo

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.