Umirovljeni pukovnik HV-a o nepoznatim detaljima "pada" Barutane: "Stalno smo bili na nišanu" Foto: Marijan Kostanjevac

Umirovljeni pukovnik HV-a o nepoznatim detaljima "pada" Barutane: "Stalno smo bili na nišanu"

VV | 22.9.2022. u 16:00h | Objavljeno u Aktualno

Na dan 22. rujna obilježava se Dan oslobođenja grada Varaždina i Dan branitelja Varaždinske županije. Tog dana, 22. rujna 1991. godine Varaždin je izvojevao jednu od najvažnijih pobjeda u Domovinskom ratu: nakon vojnih akcija, uspješno su završeni pregovori i vojnici bivše JNA napustili su grad, a naoružanje koje je tada došlo u posjed Hrvatske vojske bilo je presudno za hrvatsku pobjedu u Domovinskom ratu.

Jedan od sudionika akcija koje su se prije 31 godinu odvijale na širem varaždinskom području bio je mr. sc. Marijan Kostanjevac, pukovnik u mirovini i jedan od zapovjednika postrojbe koja je osvajala varaždinske vojarne, a koji danas živi u Zagrebu. Nakon Domovinskog rata na Hrvatskom vojnom učilištu "Dr Franjo Tuđman“, predavao je dočasnicima i časnicima te studentima, odnosno vojnim kadetima u Zagrebu, Splitu i Zadru, a koji je s nama podijelio nepoznate detalje o "padu" Barutane, važnog vojnog skladišta nekadašnje JNA u Novoj Vesi.

indeksiraj.jpg

Vijesti koje svakodnevno bez daha pratimo vezane uz rusku invaziju na Ukrajinu vratile su nas u 1991. godinu, u vrijeme kada smo branili svoju hrvatsku grudu suočeni s jednom od najjačih vojnih sila u Europi. I sada svjedočimo epskoj borbi između dobra i zla. Narod Ukrajine danas brani stečenu neovisnost, slobodu i cjelovitost svoje države. Veselimo se svakoj njihovoj pobjedi, a naročito ovoj u kojoj su oslobodili velika područja oko grada Harkiva i natjerali rusku vojsku u bijeg i pritom zarobili velike količine oružja i opreme. Vidimo i kako Hrvatska u okviru svojih mogućnosti pomaže obrani Ukrajine s mnogim drugim držaama. Na našu žalost, u početku agresije Srbije na Hrvatsku 1991.g. mi smo bili sami.

Nismo imali mogućnost naoružanja

Hrvatska je početak agresije od strane srbočetničkih snaga pod okriljem JNA u ljeto 1991. dočekala razoružana. Još u svibnju 1990. godine tadašnja JNA je oružje i opremu hrvatske teritorijalne obrane stavila pod svoj nadzor. Zbog nametnutog embarga na zabranu uvoza oružja na prostor bivše Jugoslavije od strane država Europske zajednice, a krajem rujna 1991. i od Vijeća sigurnosti UN-a, hrvatska vojska se nije imala nikakvu mogućnost naoružati se, a još manje učiniti to u kratkom roku. Napadi srbočetničke JNA postajali su sve jači i postalo je jasno da Srbija nije spremna na mirno rješenje krize. Izvješća medija u ljeto 1991. su prepuna opisa dramatičnih situacija, incidenata i zločina diljem Hrvatske koje su počinile srbočetničke postrojbe pod okriljem bivše JNA. Hrvatskoj je kao jedino rješenje za trenutno naoružavanje slabo opremljenih hrvatskih oružanih snaga ostalo osvajanje vojarni i skladišta oružja JNA. Ostali smo sami, a u nama je sve više jačala spremnost za borbu da tu JNA potjeramo iz Varaždina i osvojimo skladišta oružja kako bi se naoružala i obranila Hrvatska. Znali smo što sve 32. korpus JNA posjeduje i što se sve nalazi u skladištima.

Varaždinske dane rata 1991. danas pamtimo po borbi naroda varaždinskoga kraja, Međimurja i sjeverozapadne Hrvatske, koji se hrabro suprostavio bivšoj vojsci, odlučio uzeti oružje u ruke i obraniti svoju domovinu. U presudnom trenutku za Hrvatsku, ljudi našeg kraja odlučili su osloboditi grad Varaždina i osvojiti vojna skladišta oružja od tada već okupatorske jugoslavenske vojske kako bi se opremila i naoružala naša vojska i obranila naša Domovina. U povijesti Domovinskog rata ovo je bila manja bitka, ali učinak te pobjede za Hrvatsku i njezin opstanak je ogroman.

Predalo se 22 jugovojnika

Godine prolaze, sjećanja nam blijede, ali ove godine ćemo se prisjetiti događaja malo poznatog i opisanog, a odnosi se na osvajanje skladišta oružja i opreme u Novoj Vesi. Listajući lokalne novine Varaždinske Vijesti od 24. rujna 1991. godine u kronologiji ratnih događanja u Varaždinu i okolici 1991., samo je kratko navedeno kako je u subotu, u 19.14 sati 21. rujna 1991. braniteljima se predalo 22 vojnika sa zapovjednikom, koji su čuvali skladište oružja “Barutana” u Novoj Vesi. U mnogim stručnim radovima i novinskim člancima koji opisuju ratna događanja u Varaždinu 1991., ovaj poduhvat branitelja nije opisan.

U vojnom skladištu “Barutana” Nova Ves godinama je JNA skladištila velike količine opreme, oružja i streljiva, a od svibnja 1990. godine i sve što je bilo oduzeto teritorijalnoj obrani općine Varaždin. Malo se zna na koji su način branitelji bez ispaljenog metka i žrtava zauzeli ovo skladište. U monografiji "104. brigada Hrvatske vojske“, tiskanoj u rujnu 1994., od strane zapovjedništva brigade, poručnik Mladen Janušić navodi kako je početkom rujna 1991. osobno otišao porazgovarati sa zapovjednikom skladišta, podoficirom, starijim vodnikom imena Radenko Magazin, a kojeg je poznavao od ranije te ga nagovarao da dopusti ulazak hrvatskoj vojsci u skladište, ali zapovjednik Radenko Magazin nije pristao na njegovu ponudu.

Nakon predaje kasarne “Jalkovečke žrtve” oko podneva u četvrtak 19. rujna 1991. prevođene komandantom potpukovnikom Vladimirom Davidovićem, osvajanja drugih vojnih objekata u Varaždinu te velikog skladišta opreme i oružja na Banjšćini, po zapovijedi zapovjednika obrane pukovnika Rukljića, istog dana oko 15 sati (19. rujna 1991. godine) branitelji Mladen Janušić i Vladimir Leskovar, otišli su u Novu Ves na pregovore oko predaje skladišta, a usput im se pridružio Željko Lukinić. Prilikom dolaska do ulaza u kompleks skladišta JNA tzv. “Barutana”, branitelji su pozvali zapovjednika straže i vojnike bivše JNA koji su čuvali skladište na predaju. Kazali su im kako je većinu objekata u Varaždinu već zaposjela Hrvatska vojska. Zbog određene doze nepovjerenja i straha zapovjednik, Radenko Magazin, po činu je bio stariji vodnik1, mladić, star 22 godine, nije bio spreman pristati na predaju ni pod kojim uvjetima. Tek kada su mu predočili njegovu putovnicu (pasoš), koju su uzeli iz kase u kancelariji bivše vojarne Jalkovečke žrtve, komandir straže“ Barutane” odlučio se je predati Hrvatskoj vojsci s 22 vojnika u četvrtak 19. rujna 1991. godine oko 16.15 sati. Evo kako je Vlado Leskovar opisao razvoj ove situacije: “Bez ikakvog straha došli smo pred puščane cijevi prestrašenih vojnika bivše JNA, a koji su bili ukopani u rovovima duž ograđenog i miniranog skladišnog prostora uz prašnjavu makadamsku cestu. S obzirom da su ranije noćima slušali detonacije, a nekoliko granata je palo i eksplodiralo u neposrednoj blizini skladišta, postojala je realna mogućnost da samo jedan od njih opali jedan metak, a mi koji smo došli nenaoružani budemo pobijeni na toj cesti. Činjenica je kako i njima u takvoj situaciji nije bilo lako. Nekoliko su dana bili bez hrane i struje, imali su samo dnevne suhe obroke, a zalihe pitke vode su im bile pri kraju. Na našu sreću, uspjeli smo ispregovarati predaju.

Vlado_Leskovar.jpg

Kada danas razmišljam o tome, koliko smo samo sreće imali, s koliko smo doze hrabrosti i ludosti išli obaviti tu zadaću, moramo se zahvaliti i dragom Bogu što smo ostali živi. Sjećam se kada smo izašli iz vozila uzdignutih ruku, bez oružja i tražili od stražara da zovu svog komandira na razgovor, a istovremeno smo pozvali i ostale vojnike da se približe, da im pojasnimo u kakvim složenim uvjetima se nalaze te da su njihovi mladi životi neposredno izloženi besmislenoj pogibiji. Slušali su nas i počeli su napuštati svoje borbene položaje. Sve više su nam se približavali s oružjem u rukama, bez obzira na poruke njihovog komandira da se udaljimo dok nisu počeli pucati po nama. Sada nam je dobro došlo i naše ranije poznanstvo koje smo stekli kada smo radili u Štabu teritorijalne obrane Varaždin, prije tih ratnih događaja i kada smo slobodno ulazili u to skladištu, uz odobrenje dežurnog oficira JNA iz komande korpusa radi pregleda tehnike i naoružanja. I komandir Magazin je nakon određenog vremena došao bliže nama i započeli smo razgovore o predaji skladišta, kao i o uvjetima predaje vojnika, za koje smo mi garantirali da im se ništa neće desiti, da će se slobodno javiti roditeljima i biti će pušteni svojim domovima. Sjećam se da smo njemu kao komandiru ostavili pištolj u znak povjerenja. Tada je od nas tražio pola sata vremena da održi sastanak sa svojim vojnicima u prostorijama stražarnice, ali je ipak ostavio dva vojnika koji su nas i dalje držali na nišanu puškomitraljeza.

Ratoborni Srakari

Tih pola sata i više trajalo je čitavu vječnost, dok se u jednom trenutku nisu otvorila vrata, vojska je izašla bez oružja spremna na predaju, sjećam se da su neki plakali, ali opet bili su veseli što se sve tako završava i prekida se agonija koju su proživljavali. Nakon toga pustili su nas u prostor skladišta gdje smo im dalje objašnjavali situaciju i čekali smo da naša vojska autobusom stigne i izvrši se primopredaja straže nad tim skladištem. U međuvremenu komandir straže predao nam je ključeve od objekata, a mi smo obavili pregled čitavog kompleksa. Nakon dolaska hrvatskih branitelja, vojnici bivše JNA s istim autobusom otišli su u prostorije šumarije, tu su dobili toplu hranu i civilnu odjeću, a sljedećeg dana pušteni su svojim mjestima prebivališta. Magazin je u vozilu s nama prebačen u zapovjedništvo obrane grada Varaždin, dobio je sve što mu je bilo obećano, još i tada nije mogao vjerovati da mu nitko nije uputio ni jedne zle riječi, niti je bio maltretiran na bilo koji način. Idućih dana vratio se u Bosnu i nikada se više nismo vidjeli ni čuli. Evo, na taj način bez ikakvih nekontroliranih događaja vratili smo kompletno naoružanje teritorijalne obrane općine Varaždin. Došli smo u posjed znatnih količina potrebne vojne opreme i tehnike za početnu fazu oslobađanje okupiranih područja RH. Nakon tih zbivanja nekoliko dana kasnije došlo je do predaje kompletnog 32.korpusa JNA”.

Bilo je u to vrijeme i kaotičnih i smiješnih situacija. Primjerice, grupa naoružanih mještana većinom iz sela Sračinca pod vodstvom bivšeg majora JNA u mirovini Stjepana Drožđeka, tadašnjeg zapovjednika Odreda narodne zaštite mjesne zajednice Sračinec, organizirala je na svoju ruku osvajanje “Barutane” iz pravca sela Nova Ves. Zbog neinformiranosti moglo je doći do stradavanja hrvatskih branitelja, koji nisu imali saznanja o već obavljenoj predaji. Na svu sreću, zaustavljeni su na vrijeme prije samog polaska na planiranu zadaću. Bili su iznenađeni kada ih je zaustavila hrvatska policija i objasnila im da je objekt već u našim rukama. No, poznata nam je ratobornost i srčanost Srakara koja je i u ovoj teškoj situaciji došla do izražaja. Mnogi su se Srakari dokazali na bojištima širom Lijepe naše. Podsjećamo, ovo skladište je osvojeno u četvrtak, 19. rujna 1991., a predaja kasarne “Kalnički partizani” u Optujskoj ulici i “Komanda 32. Korpusa”, posljednjih uporišta JNA u Varaždinu predala su se u jutarnjim satima 22. rujna 1991. godine.

U skladištu u Novoj Vesi nalazilo se više od 1500 komada raznog pješačkog naoružanja, 1500000 komada streljiva različitog kalibra i 1200 raznih protuoklopnih sredstava, što je dovoljno da se naoruža jedna pješačka brigada te još dva i pol borbena kompleta za oklopno mehaniziranu brigadu, kojom je do tog trenutka zapovijedao zloglasni potpukovnik bivše JNA Berislav Popov, kasnije na Varaždinskom sudu osuđen u odsutnosti na 15 godina zatvora zbog počinjenih ratnih zločina1.

Zbog predaje 32. Varaždinskog korpusa već u siječnju 1992. godine u Srbiji je podignuta optužnica protiv zapovjednika korpusa generala Trifunovića i sedmorice najodgovornijih zapovjednika. Optužilo ih se zato što se nisu borili i što su dopustili Hrvatskoj vojsci da se domogne oružja i opreme korpusa. Među optuženima našao se i stariji vodnik Radenko Magazin, rođen 1968.godine u Konjicu u Bosni i Hercegovini.

Kriv je Magazin!

Vojno tužiteljstvo u Beogradu1 okrivilo je Magazina da je “kao zapovjednik straže kod skladištu Nova Ves, znao da predstoji napad na ovo skladište od strane paravojnih formacija Republike Hrvatske i umjesto da obavlja svoju osnovnu i jedinu dužnost i uporno brani skladište, dozvolio je pripadnicima paravojnih formacija da u periodu od 15. do 21. rujna 1991., godine pet puta dolaze do ovog skladištu i pozivaju njegove vojnike na predaju ne poduzimajući ni jednu radnju da ih u tome spriječi, uslijed čega su vojnici bili izloženi konstantnom pritisku, što je imalo za posljedicu slabljenje njihovog borbenog morala, a 21. rujna 1991., prihvatio je razgovor s pripadnicima MUP-a koji su u njegovoj prisutnosti ponovo pozivali vojnike na predaju i prijetili da će ih uništiti, vojnici su tada postupili po zahtjevu pripadnika MUP -a, i njih 20 odložilo je oružje, napustilo položaje u skladištu i predalo se.” (Vidimo da se i dalje navodi kao datum 21. rujna 1991., što svakako ide u korist Radenku.)

“Okrivljeni Magazin priznao je gore navedene činjenice, a u svojoj obrani istaknuo kako nije ispalio metak na protivnika, jer ga je vojska 21. rujna 1991. samovoljno napustila. Skladište nije uništio jer nije uspio dobiti vezu sa svojom nadređenim zapovjednikom od kojeg je želio dobiti dopuštenje za uništenje skladišta”. Tužiteljstvo mu je odbacilo obranu zato što je pet puta dozvolio predstavnicima MUP-a, da mu dolaze pred skladište i pozivaju vojsku na predaju te kako nije ništa poduzeo da to spriječi kao i vojnike da napuste skladište. Nadalje, tužiteljstvo je smatralo kako je morao biti svjestan što sve čuva u skladištu i da pripadnici paravojnih formacija ta sredstva žele prisvojiti, pa ipak je u ruke neprijatelja predao neoštećena sredstva. Tužiteljstvo isto smatra kako nije trebao tražiti odobrenje od nadređenog zapovjednika da uništi skladište, a njegovo pravdanje smatra se kao pokušaj ublažavanja krivične odgovornosti koju sud ne bi trebao prihvatiti.

Što se dalje događalo sa Magazinom i je li bio osuđen ne znamo, jer se dalje u drugim postupcima protiv generala Trifunovića njegovo ime ne spominje. Vlada je 2009. godine donijela odluku da skladište Nova Ves-Barutana nije perspektivno za Hrvatsku vojsku i nekretninu je predala Gradu Varaždinu za izgradnju logističkog, sabirnog i distributivnog centra poljoprivrednih proizvoda. Poljoprivredna zadruga “Varaždinsko povrće”, prvo je zakupila nekretninu, a zatim je 2021.vlada odobrila prostor barutane prodati poljoprivrednoj zadruzi. Nadamo se da će bar neka spomen ploča podsjećati djelatnike i posjetitelje na slavne događaje iz 1991. godine kada smo se borili za naše oružje koje je bilo ovdje čuvano od strane tada već okupatorske jugoslavenske vojske; oružje kojim su se naoružali pripadnici naše vojske i krenuli u obranu Lijepe naše.

 

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.
Povezani članci