Foto: ECDC Kako vrijeme odmiče, a koronavirus se širi svijetom u kojem ima već milijun zaraženih te 40.000 umrlih, sve je jasnije kako bi se sve zemlje mogle podijeliti u dvije glavne i jednu prijelaznu skupine prema pristupu ovom velikom javnozdravstvenom, ali sve više i općedruštvenom izazovu , čije posljedice neki već sada, opravdano ili ne, uspoređuju čak i s ratnim...
U prvi skupinu zemalja mogu se svrstati one države, uglavnom istočnoazijske, čije se glavne mjere za suzbijanje bolesti COVID-19 mogu – usprkos razlikama - objediniti pojmom društveno praćenje, testiranje i izoliranje. Nasuprot tome, nalaze se zapadne zemlje, među kojima je i Hrvatska, koje gotovo sve nade polažu na dekretima uvedeno društveno distanciranje i zabrane rada, kretanja, okupljanja... jer nemaju uvjete za praćenje ili to, jednostavno, ne žele.
Između ove dvije skupine nalaze se treća u koju ulaze ostale zemlje koje zasada ne poduzimaju gotovo ništa jer za to nemaju razloga ili imaju osebujan pristup prema ovoj zarazi koja je došla i do njih, poput Švedske ili Švicarske, ali je pitanje kako dugo. To je pokazao slučaj Velike Britanije ili još bolje SAD-a, koji plaća veliku cijenu što je predugo oklijevao bilo što učiniti je nije shvaćao upozorenja, iako u tome nije izdaleka usamljen primjer.
Svaki od ovih pristupa zarazi ima svoje prednosti, kao i, uvjetno govoreći, cijenu koju bi trebalo platiti, ali je bitno uvidjeti koja je dugoročno manja. Zorno se vidi na primjerima pojedinih zemalja.
Krenimo od prijelaze skupine u kojoj su još UK, Švedska i SAD, ali ne zadugo. Barem neke od njih. Uglavnom ne poduzimajući ništa, život se u njima, istina, još teče kao i prije širenja zaraze: tvrtke, škole, restorani rade, ljudi šeću bez udaljavanja... Ali sve manje, kao što pokazuju mjere zatvaranja škola u UK, zabrane okupljanja sve manjeg boja ljudi u Švedskoj ili prolongacija najavljenog početka normalizacije u SAD-u. Razlog za sve to je isti: nagli porast broja zaraženih i umrlih, koji bacaju u očaj ne samo obitelji, nego i zdravstveni sustav nepripremljen za tako naglo širenje zaraze.
Upravo kako ne i došlo do urušavanja njihovog zdravstva, a time i umrlih, uslijed naglog, eksponencijalnog porasta broja zaraženih, nekim se zemljama učinilo idealnim da što ranije uvedu što šire mjere društvenog distanciranja. Hrvatska, kako pokazuje istraživanje iz Oxforda, jedna je od vodećih u tome. I ne bez razloga jer među prvim zemljama je zatvorila obrazovne ustanove, a zatim zabranila rad ugostiteljskim, uslužnim i sličnim djelatnostima te otežavajući rad drugih poduzeća, usporedno zabranjujući građanima kretanje izvan mjesta prebivališta, uz određene iznimke. To je, uz testiranja i nadzor manjeg opsega (jer se pazi na osobna prava i slobode), nije spriječilo porast broja zaraženih, ali on nije nagli.
Međutim, što se dulje budu održale spomenute restriktivne mjere, to će veće biti negativne posljedice za gospodarstvo, pogotovo poduzeća koja ne smiju raditi. Zasada se to još toliko ne vidi, ali vidjet će se već idućeg mjeseca kada će trebati isplatiti plaće, ali i dat državni njezino, a to znači i zdravstvu. Stoga je jasno da bez dobrog gospodarstva nema ni dobrog zdravstva. A onima kojima je to imalo jasno danas se zalažu za ogromne državne potpore kao nadomjestak za propušteno.
Kako bi sačuvali plaće i radna mjesta, a time i davanja za državne institucije, a istovremeno suzbile zarazu i ne previše pomagale, dalekoistočne zemlje odlučile su se, nakon rane reakcije, za društveno praćenje, a bez zatvaranja, izuzev Kine. Dobar primjer daje Tajvan, zemlja koja ima 23 milijuna stanovnika te trenutno manje od 300 slučaja zaraze virusom SARS-CoV-2 i dva preminula.
Kako to mu je uspjeli kad je njegovih 404 tisuća stanovnika radilo u Kini, a godišnje ima više od dva milijuna putnika? Tako da su još u prosincu, kada je Svjetska zdravstvena organizacija oba-obavijestila o upali pluća nepoznatog uzroka u Wuhanu, počeli mjeriti temperaturi i gledati simptome putnika na izravnim letovima iz Wuhana, a koji dan kasnije – dok se u nas raspravljalo o predsjedničkim izborima, novom ministru i sl. - sve koji su u posljednjih 14 dana putovali izvan zemlje, a one sa simptomima groznice i kašlja odlazili bi u karantene kod kuće, prije čega bi se procjenjivalo je li im potrebna medicinska pomoć u bolnici...
Oni u kućnim karantenama, koji su identificirani kao visoko rizični zbog svog puta, praćeni su elektroničkim putem pomoću mobilnih telefona. Uvedena su i linije za prijavu kršenja karantena te mjerenja temperature prilikom ulaska u centre i sl. Ali gospodarstvo nije zaustavljeno, kao ni sloboda kretanja. Dakle, sačuvalo se zdravlje, životi i gospodarstvu na uštrb osobnih prava i sloboda te uz razmjerno male gubitke u gospodarstvu.
Zapadne zemlje nemaju toliko iskustava sa masovnim zarazama kao Tajvan pa stoga nemaju ni tako pomno osmišljen sustav za suzbijanje bolesti. Nadalje, neke nemaju ni toliko novca za tehnička sredstva za masovno mjerenje temperature i dr. Međutim, prije svega nisu sklone ni na određeno vrijeme ograničiti neke slobode, kao što bi se to učinilo nadzorom kretanja mobitela. Takvo što odmah se doživljava gotovo kao uvod u diktaturu, iako se već donose mjere kao što je zabrana napuštanja mjesta prebivališta, što je nesumljivo ljudsko pravo.
Zbog strahova iz prošlosti, umjesto selektivnog pristupa, odnosno pomnog praćenja zaraženih ili sumnjivih slučajeva te njihovo izdvajanje iz društva, radije se odabire kolektivna karantena i isto tako dvojbene restriktivne mjere kao što je ograničavanje kretanja i zatvaranje gospodarskih subjekata, koji bi nakon krize trebali biti još i konkurentni na svjetskom tržištu!?
Čini se da je tu glavni problem zapada, odnosno razlog uspjeha istoka. Neki su to ipak shvatili. Hoće li se i u Hrvatskoj? I kada?
