Prof. dr. Robert Podolnjak ne želi javno komentirati istup Zorana Milanovića u Nedjeljom u 2, a posebice navode tehničkog premijera da su njegovi motivi bili čisti kad je ustvrdio da su u Mostu ljudi koji su „promijenili pet stranki i dva prezimena“, što ne čudi jer je o promjeni prezimena ovaj varaždinski profesor ustavnog prava opširno progovorio još prije gotovo 25 godina, i to upravo na stranicama Varaždinskih vijesti.
Naime, 10. lipnja 1992. godine Varaždinske vijesti donose komentar „Tko mijenja ime a ćud ne“ u kojem se ukazuje na to da je u Varaždinu predano 120 zahtjeva za promjenu imena te se pita tko je to traži i zašto, odnosno koja je pozadina toga. Posebno naglašava da Srbi u Varaždinu nisu ugroženi pa da stoga nije jasno čemu takvi zahtjevi zbog kojih bi se Hrvatska mogla opet prozivati za „pohrvaćenje“.
Na taj članak novinarke Anice Jeremić reagirao je Podolnjak pismom „Bez generaliziranja“ koje je objavljeno 17. lipnja 1992. godine na drugoj stranici Varaždinskih vijesti, a u kojem objašnjava da je Hrvat koji je igrom okolnosti nosio srpsko prezime, a koje nije bilo ni rođeno prezime njegovog oca i djeda.
U nastavku donosimo Podolnjakovo reagiranje iz 1992. u cijelosti.
Poštovano Uredništvo! U Varaždinskim vijestima od 10. lipnja, na str. 16, objavljen je članak Tko mijenja ime, a ćud ne, u kojem Vaša novinarka Anica Jeremić iznosi tvrdnju kako varaždinski Srbi masovno mijenjaju svoja srpska imena i prezimena u hrvatska. Autorica to ocjenjuje ne samo moralno diskutabilnim činom, već, štoviše, političkim problemom, jer se po njoj radi o prljavoj i pokvarenoj igri svojevrsne pete kolone u našem gradu, a i šire.
Može li se na takav način generalizirati o motivima i razlozima 120 osoba i impu-tirati im najcrnje namjere? I na temelju kakve provjere i činjenica autorica može biti sigurna u osnovanost svojih tvrdnji i optužbi? Kako je navedenim člankom jedna privatna i osobna stvar pojedinca pretvorena u javno i političko pitanje odnosno problem, to zaslužuje da se na nj javno i odgovori.
Jedan sam od onih koji su promijenili svoje prezime, i to još u listopadu prošle godine, ali ne zbog toga što bih bio Srbin, već stoga što sam — Hrvat. Ranije prezime, po ocu (Jovanović) zamijenio sam za majčino djevojačko prezime (Podolnjak).
Jovanović je vjerojatno najčešće i možda najsrpskije (ako se tako može reći) od svih tipičnih srpskih prezimena i malotko neće biti u uvjerenju da netko tko se tako preziva — nije Srbin. No, upravo na mojem primjeru može se dokazati kako to može biti i zabluda.
Naime, moj djed po ocu, koji je živio u Srijemskoj Mitrovici, ostavši bez roditelja kao malo dijete usvojen je od čovjeka koji se preživao Jovanović. Prema zakonu, u vrijeme bivše Austro-Ugarske, usvojenik je zadržavao svoje ime i vjersku pripadnost, a djed je, osim toga, bio kršten u katoličkoj crkvi i zvao se Ivan (ne Jovan).
Krajem 1944. godine strijeljali su ga partizani, jer je bio čuvar u Srijemsko-mitrovačkoj kaznionici.
Moj otac, Vjekoslav, rođenje 1933. godine i također bio kršten u katoličkoj crkvi, a 1957. godine doselio se u Varaždin. Da li se on smatrao Srbinom ili Hrvatom? Dokumenti koje Vam u prilogu dostavljam, a služe samo kao potvrda istinitosti mojih navoda, neosporno doka-zuju da je bio Hrvat po nacionalnosti. U Matičnoj knjizi rođenih, u kojoj sam ja upisan 9. lipnja 1958. godine, stoji da su mi oba roditelja hrvatske nacionalnosti (kasnije se podaci o nacionalnosti više nisu unosili, a nema ih niti u izvodima iz Matične knjige rođenih).
Nadalje, u mojem krsnom listu od 26. srpnja 1958. godine oba su mi roditelja navedena kao rimokatolici. U očevoj vojnoj knjižici iz 1953. godine (prije negoli je došao u Hrvatsku!) piše da je po nacionalnosti Hrvat (kasnije se nacionalnost nije upisivala ni u vojne knjižice). Prema tome, je li osoba koja se izjašnjavala kao Hrvat, a katolički je krštena, vjenčana i sahranjena — može biti Srbinom?! Ostavljam da to čitatelji sami prosude.
Zašto sam ipak promijenio prezime? Svakako ne zbog neke ugroženosti, već stoga što to prezime, htjeli ili ne htjeli, izaziva — i još će dugo izazivati — negativne konotacije. Osim toga, to nije rodno (izvorno) prezime mog djeda pa onda ni oca, već usvojeno, a ja ne želim da moje dijete cijelog života nosi hipoteku tog prezimena. A neposredan povod što sam promijenio prezime bio je taj — da su ljudi u mojem susjedstvu na temelju provjerenih činjenica pričali kako je i moj otac među onim jugo-oficirima u varaždinskim vojarnama koji uništavaju Varaždin. Međutim, moj je otac bio otpušten iz bivše JNA još 1955. godine, i to kao običan vojnik, a preminuo je prije šest godina.
Vjerujem da se i u onih preostalih 119 slučajeva krije dosta sličnih sudbina, te da su brojni i različiti motivi koji su svakog pojedinca posebno naveli da promijeni svoje ime ili prezime, a ne isključivo jedan — biti peta kolona ili municija za neprijateljsku propagandu. Iako u Vašem članku niste izravno imenovali nikoga, indirektno ste ipak prozvali 120 osoba, a medu njima i mene.
Držim da ste takvim tendencioznim napisom povrijedili moje osobno dostojanstvo, ugled i čast, kao i moje obitelji, pa stoga zahtijevam da — u skladu s člankom 39. Zakona o javnom informiranju — objavite ispravak spomenute informacije, jer ću u protivnom biti prisiljen podnijeti tužbu nadležnom sudu, napisao je Podolnjak 1992.
Ovom reagiranju tadašnji urednik Varaždinskih vijesti mr. Ernest Fišer dao je pripomenu.
- Budući da iz pisma g. Podolnjaka jasno proizlazi — a dokazuju to i fotokopije dokumenata koje je dostavio Uredništvu — da on zaista nije pohrvaćeni Srbin, nego Hrvat koji je zbog više sile, nesvojevoljno, nosio (sve donedavno) drugo prezime, jasno je također da se na njega (i njegovu obitelj) spominjana pretpostavka iz spornog članka (o mogućim slučajevima pete kolone u Varaždinu medu pohrvaćenim Srbima) - svakako NE ODNOSI.
Dakle, što se njega (i obitelji) tiče, već samim objavljivanjem njegova pisma izvršen je ispravak spornog članka, s tim da mu se i ispričavamo ukoliko je zbog toga članka dosad doživio možebitne neugodnosti. Međutim, upravo zbog načela da se ni slučaj g. Podolnjaka ne smije generalizirati, a pogotovo zbog brojnosti zahtjeva za promjenom srpskih imena ili prezimena u hrvatska, ne može se dokraja niti isključiti mogućnost i opravdanosti zaključka kakvog je izvela naša novinarka, naglasio je Fišer.
