- Uz sve moje brige, komentari pokazuju kako sam se uspio posvađati sa većim dijelom Varaždinaca jer sam napisao što mislim, a što je kontra dočeka srbijanskih studenata od strane dijela Varaždinaca, priznaje bivši branitelj Mario M. Slaviček te navodi da je napisao o nedjeljnom dočeku "studenata trkača" što mu leži na duši i ono što mu je zasmetalo, ali i „mrtvi suborci ne mogu reći, a živi, izgleda, nemaju hrabrosti“.
https://www.varazdinske-vijesti.hr/aktualno/grad-varazdin-rusi-srbiju-92635
https://www.varazdinske-vijesti.hr/iz-moga-kuta/a-kako-je-nama-92687#google_vignette
A što to je napisao na svom FB profilu, što su neki mediji već prenijeli, pročitajte u nastavku. Radi se o osvrtu „Ima li još gdje god živ, Varaždinec, Domovine sin?“
-Stolujem i živim u Varaždinu, no nikako naša varaždinska, a i hrvatska mladost zavedena ne uviđa kako bi 95% onih koje su dočekali, primili, nahranili i napojili danas-sutra, kad bi im se ukazala prilika, i njih i Varaždin ubili, baš kao što su to učinile generacije prije njih ubivši Vukovar.
Ne, ne govori to iz mene mržnja, mi Hrvati nismo učeni mrziti. Govori to iz mene povijesno i životno iskustvo, baš kao i iskustvo naših, hrvatskih predaka.
Od nekada ima ona izreka "Što ti misli onaj pod stolom, misli ti i onaj za stolom " i tomu je uistinu tako. Ako ne vjerujete meni, pitajte Vukovarce, Vinkovčane, Nuštarce, Osječane. Pitajte Kninjane, Drnišane, Ogulince i Karlovčane. Ma pitajte 2/3 Hrvatske i Hrvata kojima su "komšije" pobili sve i uništili sve što su stvorili. Komšije s kojima su desetljećima slavili blagdane i slave s kojima su djelalo školske klupe i radničke hale.
E vidite, Vi, koji se s njima družite, koji se s njima mirite i čije pismo i zastave u rukama nosite i poštujete više no svoje. Njihovi su preci ubijali naše i vaše pretke, osim ako vi niste naši nego njihovi. Njihovi su preci, rođaci i članovi obitelji bacali cvijeće na tenkove koji su razorili Vukovar ako niste znali ili ste zaboravili. Njih javno podržavaju srbijanski ratnu, veterani koji su palilo u ubijali po Hrvatskoj i oni potporu tih veterana objeručke prihvaćaju i njome se diče.
Vi ste se svojim postupkom stavili uz njih rame uz rame zanijekali ste time sve Hrvatske žrtve, sve hrvatske vojnike ranjene i mrtve. Zabili ste ponašanjem tim nož u srce Hrvatske!
A meni ste otvorili oči pokazavši s postupkom tim kako nije svaki Varaždinec Domovine sin...
A kad malo bolje promislim nije ni čuditi se čudom što moj Varaždin grad ima i poput Vas od ljudske vrste jad. Jer valja znati kako je Varaždin jedini imao spomenik srbijanskom kralju Aleksandru na svojemu trgu pa u njim žive neki koji u stvari nit su Varaždinci nit Hrvati nego slavoserbi, proleteri komunisti i dalje odani Karađorđevićevom spomeniku i Titovoj bisti.
Ispada kako jugovojska nije zahvaljujući rijetkim Varaždincima porobila Varaždin tenkovsko-topničkim plotunom, no po organizatorima ovog događaja razvidno po vama je kako je Varaždin ipak osvojen oficirskom mlohavom ćunom...
Oni pak, koji su branili i Varaždin i Hrvatsku na ovo što učiniste šute i čkome plašeći se valjda da ne nanesu političku štetu stranačkom šefu svome. Stid Vasi sram može bit i stoga što Vama takvima mogu reći nego svu skupa Idite v rit...-poručuje Slaviček.
Nakon svog osvrta, koji je, kako i sam veli, napisao (i) temeljem svoj životnog iskustva branitelja - kojeg sigurno ne bi bilo da nije bilo JNA i njezinih prirepaka pogonjenih na velikosrpskoj politici (op.a) – postavlja pitanje „bi li se sada trebao bojati gradom hodati“.
- Ježi ga, ja u stvari nisam fetivi Varaždinec, već dotepenec i to mi mogu osporiti. Ali jesam Domovine sin...To mi osporiti ne mogu, naglašava Slaviček, koji – iako to poriče - ipak u svim Srbima vidi mržnju prema Hrvatima pa tako i u srbijanskim studentima, prosvjednicima, koje u biti izjednačava sa četnicima, dok ih u Srbiji neki vide – ustašama!?
