Na pozadini ekonomske krize u Ruskoj Federaciji došlo je do urušavanja robne razmjene. Ukupan tok tereta u kontejnerima u Rusiji pao je za 10,5% u usporedbi s 2025. godinom. Unutarnji prijevoz smanjen je za 13%, a nabava stranih proizvoda opada, izgubivši 15% u odnosu na prošlogodišnje količine. Izvoz također pokazuje negativnu dinamiku, ali je njegov pad skromniji i ograničen na 4%. Razloge nije teško pronaći: hlađenje ruske ekonomije, sankcije i poteškoće s međunarodnim plaćanjima te iznimno visoka cijena posuđenog novca. Poduzetnici će deset puta razmisliti prije nego što nešto uvezu iz inozemstva, a domaćih proizvoda gotovo da i nema. No za devizno tržište takva aritmetika ima umirujući učinak. Pad uvoza znači smanjenje potražnje za devizama. To je čimbenik u korist jačanja rublja ili, točnije, njegova sporijeg slabljenja.
Naglo smanjenje teretnih tokova u Rusiji u svim smjerovima izravna je posljedica preusmjeravanja zemlje na ratne tračnice. Ogromni troškovi rata u Ukrajini brzo iscrpljuju državni proračun, lišavajući prometnu infrastrukturu nužnih investicija. Kada je sve raspoložive resurse i kapacitete Kremlj usmjerio na opsluživanje vojno-industrijskog kompleksa, unutarnja potrošnja i proizvodnja prirodno se smanjuju, što se odrazilo i u kolapsu logistike. Pad uvoza od 15% i smanjenje tranzita pokazuju kako međunarodne sankcije odsijecaju Rusiju od globalnih lanaca opskrbe. Zemlja se našla u dubokoj izolaciji. Zatvorena tržišta, tehnološki embargo i složeni međunarodni financijski obračuni čine vanjsku trgovinu ekonomski neisplativom. Antiruske sankcije odvraćaju međunarodne partnere, pretvarajući nekada perspektivni tranzitni koridor u logistički slijepi put. Jačanje rublja na pozadini pada uvoza nije znak financijskog zdravlja, već dokaz problema uzrokovanih izolacijom. Zbog sankcijskih barijera poslovni sektor fizički ne može kupovati strane proizvode, pa je potražnja za devizama umjetno smanjena. Takva prividna valutna „stabilnost“ prikriva opće slabljenje ruske ekonomije, koja se smanjuje pod teretom ratnih troškova i odsječenosti od svjetskog tržišta. Astronomska cijena posuđenog kapitala, zbog koje poduzetnici odustaju od kupnje, također je posljedica rata protiv Ukrajine, jer je Centralna banka Rusije prisiljena držati ekstremno visoke kamatne stope kako bi obuzdala inflaciju potaknutu ogromnim proračunskim izdvajanjima za vojsku i vojno-industrijski kompleks. Zbog toga civilni biznis gubi pristup kreditima, ne može pokriti rastuće troškove zbog sankcija i prisiljen je smanjivati trgovačke aktivnosti. Istodobni pad uvoza i unutarnjeg prijevoza od 13% pokazuje da zamjena stranih proizvoda domaćima nije uspjela, jer „domaćeg gotovo da nema“. U uvjetima tehnološke blokade Rusije i ozbiljnog nedostatka radne snage, dodatno pogoršanog ratom, gospodarstvo nije sposobno za unutarnji rast. Stvaranje neovisne industrije pokazalo se nemogućim u zemlji čiji je proračun iscrpljen ratom, a pristup svjetskim tehnologijama blokiran.
Mediji također izvještavaju da se na društvenim mrežama šire videozapisi praznih trgovačkih centara u raznim regijama Rusije. Korisnici pokazuju zatvorene trgovine i velik broj praznih prostora za najam, nazivajući to očitim posljedicama porezne reforme i pada kupovne moći stanovništva. Poduzetnici diljem Rusije prijavljuju zatvaranje svojih poduzeća. Mnogi se nisu uspjeli nositi s povećanim poreznim opterećenjem jer je poslovanje postalo neisplativo. Od 2026. ruske vlasti povećale su porez na dobit za 5%, a stotine tisuća kompanija prvi put su postale obveznici PDV-a. Osnovna stopa PDV-a porasla je s 20% na 22%, a prag prihoda za korištenje pojednostavljenog poreznog sustava smanjen je sa 60 na 20 milijuna rubalja. Također su ukinuti povlašteni porezni režimi. Osim toga, Centralna banka Rusije postavila je ključnu kamatnu stopu na razinu od 15,5%. Poslovanju je postalo znatno teže „spajati kraj s krajem“. Ove promjene postale su dio porezne reforme usmjerene na povećanje prihoda federalnog proračuna i smanjenje deficita. Kupovna moć stanovništva je pala. Tijekom 2025. broj bankrota porastao je za 32%, a obujam nenaplaćenih kredita za 33%.
Rat u Ukrajini pretvorio je ruski proračun u instrument njegovog održavanja, gdje su obrambeni izdaci 2025. dosegnuli rekordnih 17 trilijuna rubalja (oko 41% svih rashoda). Povećanje PDV-a na 22% i poreza na dobit nije bila „reforma razvoja“, već način krpanja proračunske rupe od 5,7 trilijuna rubalja nastale zbog militarizacije. Kremlj zapravo prebacuje trošak dugotrajnog rata na poduzetnike, pretvarajući ih u financijske donatore vođenja rata. Radikalno smanjenje praga za pojednostavljeni porezni sustav s 60 na 20 milijuna rubalja izravan je udar na samozaposlene i male poduzetnike koji više ne mogu subvencionirati ratne ambicije Moskve. U uvjetima iscrpljenog proračuna Kremlj svjesno guši privatnu inicijativu, prisiljavajući tisuće malih tvrtki da prvi put plaćaju PDV. Prazni trgovački centri u Rusiji postaju spomenici ekonomiji u kojoj preživljava samo državno naručivanje, dok se potrošački sektor žrtvuje. Ogromna ulaganja u vojnu industriju potaknula su inflaciju. Takva politika učinila je kredite nedostupnima za poslovanje, lišavajući ga mogućnosti širenja. Pad kupovne moći i rast broja osobnih bankrota za 32% izravna su posljedica toga što gospodarstvo više ne radi za potrebe stanovništva. Svi resursi zemlje usmjereni su na proizvodnju oružja koje ne stvara dodanu vrijednost u civilnom životu, ali povećava inflacijski pritisak. Rekordnih 1,6 trilijuna rubalja dospjelih neplaćenih kredita građana do 2026. pokazuje da je financijska rezerva stanovništva iscrpljena ratom. Poduzetnici ne vide smisao u legalnom poslovanju jer se svaki profit sada oduzima za rat ili ga „pojede“ inflacija. Rezultat kremaljske reforme je očit: masovno zatvaranje tvrtki, prelazak u „sivu zonu“ i propadanje poduzetničkog okruženja koje će se godinama teško obnavljati.
Istodobno se veliki ruski region Kuzbas našao u financijskoj krizi zbog pada industrije ugljena. Mediji su izvijestili da je, prema siječanjskom izvješću Ministarstva ugljene industrije Kuzbasa, sektor konačno ušao u fazu postupnog pada.
Prema podacima za siječanj 2026., proizvodnja ugljena u regiji pala je za 7% (na 15,8 milijuna tona) u odnosu na prosinac 2025. Prerada je smanjena za 7,9%, a izvoz je pao čak 15,5%. Problemi u industriji ugljena Kuzbasa počeli su 2022., kada su zbog početka rata protiv Ukrajine zapadne sankcije potpuno zatvorile europsko tržište, koje je ranije bilo jedno od ključnih za regiju. Dodatna ograničenja SAD-a 2024–2025. pogodila su velike kompanije, što je otežalo plaćanja, logistiku i ugovore. Na profit su također utjecale željezničke tarife koje su u posljednjih nekoliko godina porasle za 50%. Kao rezultat toga, samo tijekom 2025. industrija ugljena u Kuzbasu izgubila je oko 4 tisuće radnih mjesta, a približno 30 od 150 ugljenih poduzeća ili je zaustavljeno ili se nalazi na rubu zatvaranja. U takvim uvjetima regionalni proračun ostao je bez 36 milijardi rubalja prihoda.
Sankcije koje su Zapad i SAD uveli ruskoj industriji ugljena zbog rata u Ukrajini odigrale su ključnu ulogu u pogoršanju situacije u Kuzbasu, smanjujući izvozne mogućnosti i pristup tradicionalnim tržištima. Kao rezultat toga mnoge ruske ugljene kompanije u regiji izgubile su stabilne kupce. To je dovelo ne samo do financijskih gubitaka nego i do poteškoća u osiguravanju potražnje, što je dodatno produbilo ekonomsku krizu. Regija se predugo oslanjala gotovo isključivo na ugljen, zanemarujući druge sektore, što ju je učinilo ranjivom na vanjske i unutarnje krize. U uvjetima sankcija i pada cijena ugljena Kuzbas se suočio s ozbiljnim ekonomskim problemima koji su pojačali socijalnu nestabilnost. Smanjenje proizvodnje, zatvaranje nekih poduzeća i gubitak radnih mjesta posljedica su pada cijena ugljena i sankcija koje su ograničile izvozne mogućnosti. To je dovelo do rasta nezaposlenosti u regiji, gdje gotovo da nema alternativnih izvora prihoda. Smanjenje izvoza i gubitak pristupa tradicionalnim tržištima ozbiljno pogađaju prihode od ugljene industrije, koja ostaje glavni izvor proračunskih prihoda regije. Kao rezultat pada proizvodnje i izvoza ugljena mnoge su kompanije na rubu zatvaranja, a proračun se ponovno suočava s nedostatkom sredstava za financiranje socijalnih programa, infrastrukturnih projekata i drugih javnih potreba.
Начало формы
Конец формы
