U sklopu tzv. Marshall plana za Hrvatsku osmišljeno je dosad više programa među kojima je i projekt usmjeren k povezivanju hrvatske dijaspore i ekološke poljoprivrede pod nazivom Cro Green. Jedan od idejnih začetnika ovog ambicioznog plana je Zdenko Štriga, predstavnik hrvatske dijaspore i poduzetnik iz Njemačke, ujedno savjetnik Vlade RH za pitanja dijaspore i gospodarskih mogućnosti. Glavni cilj je stvoriti preduvjete za masovniji povratak dijaspore u Hrvatsku te poticanje njihovih ulaganja u različite sfere gospodarskog i društvenog života Hrvatske kroz programe namijenjene svim dobnim kategorijama, od mladih kroz projekt “Upoznaj svoju Hrvatsku”, preko poduzetnika kojima su namijenjeni programi “Dolar za dolar” i Dijasporska banka i fond do “Umirovljeničkih naselja”, dok je “Cro Green - Hrvatska u skladu s prirodom”, osmišljen kao održivi povratak hrvatske poslovne dijaspore kroz investicije u ekološku poljoprivredu.
Predstavljen Vladi
Projekt je predstavljen premijeru Andreju Plenkoviću i dobio je načelnu podršku Vlade RH. Dosad su inicijativu predstavili u Sisačko-moslavačkoj, Međimurskoji i Virovitičko-podravskoj županiji, a predstoje Varaždinska, Zadarska i Osječko-baranjska županija.
- Naši su poljoprivrednici prečesto prepušteni sami sebi, nesigurni u otkup, cijene i podršku države. Cro Green mijenja taj okvir, nudi sigurnost od početka do kraja procesa: od edukacije mladih obiteljskih gospodarstava i povratnika iz dijaspore, preko suvremene proizvodnje i prerade, pa sve do plasmana i izvoza. Poseban naglasak stavljen je na zdravu prehranu i društvenu korist. Javna nabava bila bi objedinjena na jednom mjestu: bolnice, škole, dječji vrtići i druge ustanove dobivali bi domaće ekološke proizvode. Za lokalne zajednice, projekt znači otvaranje radnih mjesta, povratak mladih i revitalizaciju ruralnih područja. Za Hrvatsku u cjelini, on znači demografsku obnovu, gospodarski rast i jačanje brenda zemlje kao proizvođača zdrave, ekološke hrane. Ovo stoga nije samo poljoprivredni projekt, nego nacionalna strategija sigurnosti, zdravlja i održivosti, koja Hrvatsku pretvara u zemlju u kojoj se može živjeti od rada na zemlji, dostojanstveno i s budućnošću - ističe Štriga.
Inicijativa je okupila niz stručnjaka i poduzetnika među kojima je i umirovljeni profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu Ivo Grgić s kojim smo razgovarali o projektu Cro Green, ali i ostalim aktualnim pitanjima hrvatske poljoprivrede.
Povjerenje dijaspore
Ima li već od strane dijaspore zainteresiranih ulagača u projekt Cro Green? I kako u njega uključiti domaće eko proizvođače?
Uvijek je lakše imati ideju nego je realizirati. Posebno jer se radi o nečemu novome, gdje se ne traži nego daje. I prvi koraci su vrlo bitni jer steći povjerenje kod onih koji su nebrojeno puta, po njima, iznevjereni, je vrlo teško. Za sada smo bili usmjereni na središnju i lokalnu vlast u pojašnjavanju cijelog projekta. Tu smo za sada napravili značajan iskorak, ali postoji još puno posla do konačnoga “blagoslova”. Dijaspora je heterogena i to nisu samo oni koji imaju novac. Oni su, po mojoj prosudbi, i najviše sumnjičavi. Tu su i oni koji u Hrvatskoj vide priliku za novi početak, mladi su, u reproduktivnoj dobi, imaju određena znanja, želju i oni imaju posebno mjesto u cijelom projektu. Oni ne samo da trebaju doći, oni moraju biti prihvaćeni i od domicilnog stanovništva, poljoprivrednika, ne kao njihova ugroza nego kao prijatelji s kojima će lakše doći i do svoga cilja. Ovdje mislim na domaće ekološke proizvođače koji se, barem u komunikaciji, vesele našoj viziji. Ubrzo ćemo, ako dobijemo barem blagoslov središnje vlasti, provesti istraživanje među dijasporom i kod naših poljoprivrednika, posebno onih koji proizvode po ekološkim principima. I bit ćemo pametniji.
EU će u narednom razdoblju izdvajati manje sredstava za Zajedničku poljoprivrednu politiku. Kako će to utjecati na poljoprivredu u RH?
Nikoga to ne veseli i to iz dva razloga. Prvi je navika primanja izdašnih potpora koji ponekad i umrtve poduzetničke potencijale poljoprivrednika. Poljoprivreda je u konačnici samo djelatnost kojom se netko bavi zbog dohotka. Ako ga nema ili je iznimno nizak i nesiguran, malo tko će ostati u poljoprivredi. A poljoprivredni proizvođači su “nadljudi”, oni su vlasnici resursa, tehnolozi, tehničari, menadžeri i utjerivači zarađenoga. I naravno da im potpora dobro dođe. Drugi razlog zabrinutosti je osjećaj da EU svoju pozornost usmjerava nečemu što nas zabrinjava, a to je vojni sektor što odmah ne mora značiti i ratni sukob. U tom slučaju poljoprivredna proizvodnja i hrana nisu više dobra volja nekoga, nego strateška odrednica.
Smanjenje sredstava ne mora značiti i smanjenje poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj. Do sada smo svjedočili nesrazmjeru uloženog i dobivenog, odnosno rasipanju potpore koja je kod mnogih imala socijalnu ulogu. Dobro odabrani ciljevi, smanjenje broja korisnika potpore, bolja kontrola i sankcioniranje zlouporaba, pretpostavka su, ne smanjenja, nego i povećanja poljoprivredne proizvodnje uz manja sredstva.
Uništeni kooperantski odnosi
Zašto se tijekom svih ovih godina poljoprivreda srozala, unatoč potporama? Kako smo krajem 80-ih godina mogli biti samodostatni u proizvodnji hrane, a danas ne? I možemo li ponovno postići samodostatnost, barem u nekim proizvodima?
Sveukupna poljoprivredna politika je lutala, ponekada i namjerno te se nikada nisu odredili strateški ciljevi, osim deklarativno. I to se mijenjalo kod svake promjene vlasti i/ili čelnika u ministarstvu poljoprivrede. Zasade današnjeg stanja nalazimo u devedesetim godinama kad se urušava cijela organizacijska struktura u agrokompleksu. Dolazi i do nestanka dualnog dohotka tj. gase se nepoljoprivredna radna mjesta, a dohodak iz poljoprivrede to nije mogao nadoknaditi. I mnogi odlaze ne samo iz poljoprivrede, nego i iz ruralnog prostora.
Devedesetih godina nastupa čerupanje tadašnjih kombinata koji su bili perjanica ne samo hrvatskoga nego i europskog agrokompleksa. Naknadno neki od njih jačaju i danas su, uz promjenu vlasničke strukture, jamstvo koliko toliko prehrambene stalnosti i sigurnosti. Mnogi su usitnjeni i danas se malo tko sjeća npr. Agroposavine iz Ivanić Grada, ali i drugih, bitnih na lokalnoj razini.
Mnogi mali proizvođači gube najvažnije, a to je tržište jer uništeni kooperantski odnosi nisu zaživjeli iz nekoliko razloga. Mnogi nisu niti pokušali koristiti tradiciju ovih prostora, a to je zadrugarstvo na kojemu se zasniva poljoprivreda mnogih europskih država. I na kraju, nesređeni tržni odnosi, ulazak robe često dvojbene cijene i kakvoće, koja je predstavljala nelojalnu konkurenciju domaćoj proizvodnji.
Zbog svega navedenoga, Hrvatska je u mnogim proizvodnjama, količinski, daleko ispod predratnog razdoblja, posebno u nekim granama, kao što je govedarstvo, povrtlarstvo, voćarstvo. Za veći zaokret sve je manje vremena jer nestaju oni koji bi trebali to učiniti. Zato nam je bitna hrvatska dijaspora, manje zbog novaca, a više zbog proizvodne vitalnosti.
Niska kupovna moć
Hoće li bolesti životinja koje haraju, poput svinjske kuge ili salmonele kod kokoši dodatno pogoršati stanje u poljoprivredi? Jesu li te bolesti rezultat propusta u RH ili nekih drugih okolnosti?
Bolesti neće pogodovati razvitku pojedinih proizvodnji, ali različiti su uzroci i načini oporavka odnosno posljedice. Hrvatsko peradarstvo, naročito proizvodnja kokošjih jaja se temelji na malom broju velikih proizvođača i “ispadanje” jednoga ili nekoliko njih izaziva veliku promjenu na tržištu. Jača udio jaja iz uvoza. Ipak, povratak na bivšu proizvodnju, zbog tehnološkog ciklusa, moguć je u kratkom razdoblju, pod uvjetom da netko od njih, barem kako najavljuje, ne odustane od proizvodnje.
Kod svinjske kuge je obrnuti problem. Uzgoj svinja je fragmentiran na mali broj uzgajivača s velikim brojem jedinki i veliki broj onih s prosječno malo jedinki. Ovi manji nisu u mogućnosti zadovoljiti biosigurnosne uvjete i objektivno su veliki uzročnici širenja zaraze i ugrožavanja velikih, kao što je slučaj na farmi kod Belja. Kod svinjogojstva ćemo morati poticati razvitak uzgajivača s tisuću i više grla na godinu te će mnogi mali s nekoliko svinja nestati.
Zašto nam je hrana toliko poskupjela? Nismo li otvaranjem tržišta i većom konkurencijom različitih proizvoda trebali dobiti veći izbor i niže cijene, nije li to logika slobodnog tržišta?
Naše tržište je malo, a raspoloživi regulatorni mehanizmi se ne koriste. I nije istina da je sve poskupjelo, nešto je i jeftino. Danas svjedočimo da se pad cijena svinja na europskim tržištima prelijeva i na naše police. Istina je da najčešće imamo problem neopravdanog skoka cijena na policama, a nisku otkupnu cijenu naših proizvođača. To su dva različita problema. Najveći hrvatski problem je niska kupovna moć naše populacije, poglavito one ugrožene kao što su umirovljenici, nezaposleni i nemoćni. Tu je velika uloga države, ali bez imovinskih kartica se donose horizontalne mjere koje gube svoj smisao.
Mladen Jakopović o Cro Greenu
"Projekt je poticajan, ali mu je potrebna šira podrška države"
Što misli o projektu Cro Green pitali smo i Mladena Jakopovića, predsjednika Hrvatske poljoprivredne komore, čija se obitelj ujedno bavi ekološkom poljoprivredom te proizvodnjom ekoloških proizvoda.
Što je sve ključno da bi ovakve ideje zaživjele?
Projekt je izuzetno zanimljiv i potiče na razmišljanje o razvoju sektora poput ekološke proizvodnje. S ekonomskog aspekta on se čini poprilično zanimljiv, ali zahtjeva jako puno financijskih sredstava, znanja, poticanja države, a ponajviše spremnosti proizvođača da mijenjaju proizvodnje. Mi i danas imamo brojne projekte koji su usmjereni na ekološku poljoprivredu koji se sporo ili gotovo nikako ne provode. Zato je važno da ovakvi projekti dobiju širu podršku države i da se dobro osmisle jer na papiru sve dobro zvuči, ali provođenje u praksi često zapinje.
Koliki udio poljoprivrede u RH danas čini ekološka proizvodnja?
Hrvatska je u jednom trenutku imala najveći rast površina pod eko proizvodnjom u cijeloj EU. Tako su prije tri godine pokazale brojke Eurostata. Sukladno Zelenom planu EU i Strategiji od polja do stola, EU je postavila cilj da 25 posto svih površina do 2030. treba biti pod eko proizvodnjom. Iako Hrvatska slijedi ove ciljeve, ipak je realno procijenila da bi do 2030. mogla doći do nekih 14 posto površina.
Prije samo deset godina ekološka poljoprivreda u Hrvatskoj činila je tek mali udio u proizvodnji (2,59% površina u 2013). Iako imamo ogroman rast površina, taj rast ne prate i količine proizvedene eko hrane, posebice ne voća, povrća, mesa, mlijeka i mliječnih proizvoda, koji su najtraženije kategorije kod potrošača. Kad se analiziraju podaci vidljivo je kako je za većinu ekoloških proizvođača isključivi razlog ulaska u eko proizvodnju bila potpora po hektaru. Vrlo je malo onih kojima je to i način poslovanja. Zato i imamo najviše eko livada i pašnjaka, a malo konkretnih proizvoda, pa se potrošačima na tržištu uglavnom nudi eko hrana iz uvoza. Potrošači inače, imaju pozitivan stav o organski uzgojenim proizvodima, žele ju kupovati, no domaća ponuda je gotovo zanemariva.
Kod nas je i dalje percepcija da je ekološko skuplje.
Eko proizvodi su nešto skuplji na tržištu (10-50%) iz razloga što je potrebno puno više ljudskog manualnog rada umjesto primjene pesticida na poljoprivrednim površinama i što su zbog toga prinosi nešto niži. Što će si više ljudi moći priuštiti takve proizvode, to će i oni postati pristupačniji, ali će ih i trgovački lanci više tražiti, čime će omogućiti bolji standard u proizvodnji eko proizvođačima, kvalitetniju mehanizaciju i u konačnici će oni biti jeftiniji svima.
Mi kao država možemo proizvoditi sve ono gdje smo dobri i u konvencionalnoj proizvodnji, ali prije svega bih volio da većinu tih primarnih proizvoda i prerađujemo u što većoj mjeri i stavljamo na tržište. Za takvo nešto potrebna nam je snažna potpora države i usmjeravanje k tom cilju. Nažalost, još uvijek se to ne prepoznaje na nivou vlade kao nit vodilja, osim deklarativno, a što nije dovoljno.
