U varaždinskoj katedrali, posvećenoj otajstvu Marijina uznesenja na nebo, na svetkovinu Velike Gospe, u petak 15. kolovoza, večernje misno slavlje predslavio je varaždinski biskup Bože Radoš.
Uvodeći u misno slavlje biskup je i istaknuo kako je današnju svetkovinu najljepše
slaviti u Marijanskim svetištima ili crkvama koje su posvećene Uznesenju Blažene Djevice Marije. Potaknuo je okupljene da slaveći vrhunac Marijina života mole njezin zagovor i pomoć kako bismo mogli „podignuti oči“ prema putu koji je Krist uspostavio između neba i zemlje, putu prema Očevoj kući. Istaknuo je da je Marija putokaz nade i utjehe, nade da i nas čeka isti put, i utjehe da nas Bog na zemlji ne ostavlja.
Propovijed je biskup Radoš započeo je pitanjem: „U čemu je to Marija velika?“ Odgovor je dao u svjetlu vjere Crkve: Marija je velika jer ju je Bog, snagom svoje ljubavi, dušom i tijelom uznio na nebo. Ona je prva nakon Krista koja je došla do cilja svakoga čovjeka, zajedništva s Ocem, naglasio je dodavši kako to nije ostvarila vlastitom snagom „nego snagom Onoga koji je pobijedio smrt i premostio nebo i zemlju.“
U središnjem dijelu propovijedi mons. Radoš je protumačio evanđeoski ulomak o Marijinu pohodu Elizabeti. Istaknuo je da je to jedini ulomak u Svetom pismu u kojemu su protagonisti isključivo dvije žene. Kazao je
biskup kako je u njima i po njima, sadržana poruka današnjega blagdana i kršćanskog života.
Nastavivši tumačiti odlomak biskup je podsjetio kako Marija, tek što je čula anđeosku riječ i bila osjenjena Duhom Svetim, „ustaje“ i „pohita“ u
posjet svojoj rođakinji Elizabeti. Ta žurba, naglasio je biskup, nije samo fizička, iako je put od Nazareta do Ain Karima dug i zahtjevan,
nego unutarnja žurba srca koje nosi Boga: „Ona hita da prenese poruku koju nosi u sebi, poruku života, ljubavi Božje na djelu.“
U susretu Marije i Elizabete otvara se prostor radosti, istaknuo je biskup Radoš pojasnivši da Elizabeta, potaknuta Duhom Svetim, osjeća
kako joj dijete zaigra u utrobi od radosti te prepoznaje Božju prisutnost i ispovijeda vjeru riječima: „Odakle to meni da majka mojega
Gospodina dolazi k meni?“ To je, rekao je biskup, prva ispovijest vjere uNovom zavjetu da je Isus Gospodin.
Susret dviju žena postaje slika Crkve, zajedništva u kojem se radost Božje prisutnosti dijeli i širi, nastavio je tumačiti biskup te naglasio kako istinska vjera uvijek pokreće prema drugome i uvijek rađa radošću:
„Ako Gospodin probudi radost u našoj duši, to je znak da smo Ga susreli“, kazao je mons. Radoš.
U završnom dijelu biskup je upozorio na napast da u središte života stavljamo svoja djela i vlastite zasluge te pozvao da poput Marije
vidimo i priznajemo ono što je Bog učinio u našem životu. „Dopustimo svjetlu Božje ljubavi da nas obasja tako da vidimo ono što je Bog učiniou našem životu, i to će postati veliko. Potom ćemo i mi postati veliki“, rekao je biskup.
Zaključio je podsjetnikom da Marija nije velika po sebi, nego „po onome što je Bog učinio u njezinom životu“, te da ju Crkva zato danas časti i slavi kao Veliku Gospu.
Na završetku misnog slavlja biskup je prema običaju koji se zadržao u nekim krajevima naše domovine blagoslovio cvijeće i poljsko ljekovito
bilje kao spomen na Marijinu ljepotu i ljekovitost njezinog zagovora za naš život. . Anita Treščec
