Polnoćka

Došli su ti dani kada roditelji pod krinkom religije kupuju za svoje nasljednike cijeli arsenal oružja počevši od kremenja do dinamita. Sjekire služe za drvca, noževi za meso, a vilice za jedenje i bodenje rodbine u ruke a ne u oči jer je red čekanja u zdravstvu predug, a socijalno više ne pokriva zamjenu očiju klikerima. Dakle, uvijek je bitno vratiti se korijenima.

Danas se odigrala božićna predstava. Bila je loša isto toliko koliko je bila i dobra. Na razglasu se čulo demonsko mumljanje koje bi kao trebalo simulirati pjev anđela. Bili su malo nekoordinirani i lupali su svačime, no svima je bilo simpatično. Voditeljica se morala mrdati lijevo pa desno jer su zbog uzbuđenja ili treme i to zaboravili. Roditelji su umorno, kao da su sve izgubili, sjedili nepomično na stolicama dok su predškolska djeca trčkarala po crkvi noseći papire s proglasima o božićnim porukama mira i ljubavi te su se udarala njima ili gurala u usta. Penzioneri su bili gori.

Premještali su se stalno s jednog mjesta na drugo nadajući se kako će vidjeti predstavu. Nije bila stvar u tome da je pogled zakrčen ljudima ili stolicama, nego im je mrena kao preljev na sladoledu blokirala pogled ili su pak odlučili pobjeći od svoje pratnje. Neki su bili sporiji u tome zbog invalidskih kolica. Jedna baka je postala žrtveno janje – prvo dijete je dolutalo do nje i počelo joj lizati unutrašnje gume, a drugo maziti naslon i ono što je ostalo od njene kose. Starici je godila pažnja, no morala se maknuti dok je slijedila točka užasa gdje su se djeca anđeli skoro zapalili prilikom ulaska na glavna vrata noseći Djevici Mariji radosnu vijest da će roditi. Voditeljica je spasila stvar razmaknuvši ih dovoljno da jedni drugima ne zapale kosu i prevelike rukave ministrantskih halja koje su namijenjeni veličinom razvijenim muškarcima, a ne djevojčicama u petom osnovne.

Anđeo Gabrijel je trebao završiti točku, no malo mu je ponestalo daha, a Djevica Marija je dobila grč u nogama čekajući pastire koji su prošli kroz kriva vrata i izašli iz crkve pa se opet vraćali. Nakraju su svi digli ruke, pjevali Isus, Aleluja i to je bilo to. Jedan otac se diskretno bacao po podu i stropu ne bi li uhvatio svog anđela među onima koji nastupaju dok se drugi borio s vlastitim trogodišnjim sinom koji ga je šutao u prsa i izvijao se kao neki lik iz horor filma ili kao glista poslije kiše. Vidjelo se da bi ga najradije spucao po guzi, no u hramu je Božjem i ne smije jer što će reći rodbina i poznanici.

Polnoćka je bila mirnija. Svećenik je govorio o izbjeglicama i empatiji prema drugima na propovijedi, a onda se netko onesvijestio i čuli su se komentari starijih ljudi kako nitko ne poštuje roditelje ni Boga kad se sjeti očito namjerno onesvijestiti u pola mise kako bi privukao pažnju. Neki stariji muškarac mu je dobacio da, da mu je on otac, prebio ga bi kao vola u kupusu. To su te neke odgojne metode koje rađaju prave muškarce i žene – ako padneš, dobiješ batina zato što si pao, a ozljeda se sanira jedino ako krv curi. I onda nakon toga opet slijede batine.
Negdje oko stiha Na tom mladom ljetu veselimo se prozori crkve su poprimali žute, zelene i narančaste odsjaje. Ljudi su se počeli grliti i čestitati si Božić, a najbolje što je moglo označiti taj mir i jedinstvo su bile brojne detonacije obojenog dinamita pokraj crkve.

Mordokaj

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.