Kobasičar

Lonac s dva para debelih kobasica počeo je krčkati. Zadnji par još nije bio ni dopola pojeden.
Martin je jeo tridesetu kobasicu toga dana. Dnevna kvota bila mu je osamdeset i četiri; znači, imao je još mnogo toga za progutati. Podigao je jedan komadić napiknut na viljušku. Ostalo mu je još deset komada prije nego mu postane mučno, računao je i žvakao.
Teško je disao. Umazana bijela majica rastegnuta preko njegova povećeg trbuha milovala je stol prateći njegove udisaje. Nije ga bilo briga kako izgleda, a nije ni imao vremena presvlačiti se svaki dan.

Kakav to čovjek može iz dana u dan sjediti u istoj umrljanoj majici ne radeći ništa osim jedući? Samo takav koji ne dopušta da ga išta omete u izvršavanju svog cilja. Naime, Martin je čovjek koji će pojesti sve kobasice na svijetu.

Kada je tek počinjao bio je zgodan, dobro građen momak. No, iznenada je prestao izlaziti. Prijatelji su se bojali da mu se nešto dogodilo. Rekao im je da postoje stvari koje muškarac jednostavno mora obaviti; razumjeli su to. Uskoro su prestali zvati. Martin je to jedva i primijetio. Previše je bio zauzet naručivanjem, kuhanjem i, ponajviše, jedenjem silnih količina kobasica. Postao je samouki stručnjak za mesne proizvode. Znao je po mirisu razlikovati više od tri stotine vrsta kobasica i kakav senf najbolje odgovara pojedinoj sorti. Takvo znanje nije odviše popularno na zabavama, no Martin ih se i tako odrekao. Je li njegova glad bila plod ogromne ljubavi ili pak neizmjerne mržnje, nije znao nitko do njega samog.

Velikani mesne industrije opazili su iznenadni porast u broju narudžbi. Finoklop, Svijet mesa i Griz, tri najveće kompanije, unajmile su privatnog istražitelja kako bi saznale sve o tajanstvenom mesoljupcu. Sve tri zaposlile su istu osobu, tako da je istražitelj uživao trostruku plaću za jedan krajnje jednostavan posao. Svakoj je tvrtki dopremio izvještaj o Martinovim navikama, prihodima, obrazovanju i planovima za budućnost. Uskoro su skovali plan kako iskoristiti tog neobičnog mladića.

Gradom su već kružile priče o čovjeku iz legendi zapisanih u svinjskim crijevima. Svijet mesa prvi je prišao Martinu. Ponudio mu je masnu svotu za reklamni pano na kojem jede njihove kobasice. Jedina mast koja ga je zanimala bila je ona koja prska iz svježe kuhanih kobasica, a kada su mu obećali neograničenu količinu kojih god proizvoda zaželi odmah je potpisao ugovor. Slikali su ga tijekom uobičajenog dnevnog reda, kako ne bi gubio na vremenu. Uskoro je na najvećem gradskom neboderu osvanula slika Martina sa dvije velike kobasice Svijeta mesa nabodene na vilicu, kako nezainteresirano gleda prolaznike u svojoj bijeloj majici kojoj su nadodali logo Svijeta mesa i računalno odstranili masne mrlje.

Dan nakon izaslanika Svijeta mesa, a prije prostiranja njihova plakata, na Martinova je vrata pozvonio čovjek iz Griza s identičnom ponudom. Ugovor je potpisan za dvije minute. Pola sata nakon plakata Svijeta mesa, na drugom najvećem neboderu pojavio se još jedan plakat, nalik onom prvom, ali s drugačijim logom i tri kobasice na Martinovoj vilici.

Jutro nakon potpisivanja ugovora s Grizom pozvonio mu je i jedan čovječuljak iz Finoklopa. Martin mu je uzeo ugovor iz ruku i zamijenio ga svojim, već ispunjenim, te zatražio njegov potpis. Na trećoj najvišoj zgradi u gradu, koja ni nije bila neboder nego tek obična osmerokatnica, Finoklop je objavio nešto drugačiju sliku: Martinova je majica kod njih bila prekrivena mrljama, budući da nisu imali stručnjaka za retuširanje, a to su nadoknadili natjeravši ga da u svakoj ruci drži jednu vilicu s nabodenim kobasicama. Isprva Martin nije bio lud za tom idejom, ali mu se tijekom slikanja dopala, te ju je počeo primjenjivati i u praksi.

Reklamne kampanje, na zaprepaštenje mesnih velikana, nisu polučile rezultate. Makar je broj kupaca porastao, sve kobasice koje su prije prodavali Martinu, a koje je sada dobivao besplatno, dovele su do tolikog smanjenja prihoda da su završili u deficitu. Nitko nije smio dirati u Martina, ugovori su bili valjani. Nemoćni, ukinuli su održavanje plakata kako bi barem nešto uštedjeli; onog na osmerokatnici neki su huligani uspjeli grafitirati, bez obzira na visinu, te je sada na njemu Martin jeo drugačiju vrstu kobasica, nepodobnu za oči maloljetnika i osjetljivih osoba.

Martina to nije zanimalo. On nije mario za novac i slavu. Pred očima mu je bio samo cilj.

Rekli su mu da je lud, a on je šutio. Duboko u sebi, i sam je znao da je nemoguće da jedan čovjek pojede sve kobasice na svijetu. No, nije si dopuštao malodušnost. Završio je posljednju kobasicu na tanjuru upravo kad su se nove dokuhale. On neće dopustiti da ga to što je nemoguće spriječi u njegovom naumu.

Ljudi su razgovarali o Martinu. Postao je predmetom viceva. Većina je smatrala da je njegov cilj ne samo nemoguć, već i krajnje blesav. Ipak, nitko nije mogao osporiti njegovu upornost. Tako jasna vizija životnog cilja, takva ustrajnost i prezir prema ostatku svijeta, takva smislenost svakog njegovog pokreta djelovala je inspirirajuće. Svatko tko bi čuo Martinovo ime poželio bi, tiho, da mu i sam može biti nalik.

Ne bi li svijet bio bolje mjesto da smo svi malo više poput Martina?

Mislav Kranjčev

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.