Kamo sutra na švicarski način

Na vrhuncu sezone lova na sitnu divljač odlučili smo se usrećiti podizanjem kredita. Fakultetski obrazovani i zaposleni na neodređeno u državnim službama, zaključili smo da nemamo što više čekati, da je došlo vrijeme za riješavanje stambenog pitanja. Naprlitani ulazimo u banku i odmah nalazimo zajednički jezik sa bankaricom zaduženom da nas razveseli.

Kune nitko ne spominje. Tko je vidio da se u 21. stoljeću plaća u krznima jadnih životinja. To je barbarski. “Euro Vam ne odgovara. Sa 7. stupnjem obrazovanja, zaposleni u struci, niste platežno sposobni. Bit će Vam nabolji švicarci“, umiljato će bankarica. Žena mudro klima glavom, ja bezbrižno meljem ponuđene bombone.

Na pripremljenom ugovoru sitna slova bježe mi pred očima poput bakterija pod mikroskopom, dok pokušavam shvatiti što to znači da banka zadržava pravo svojevoljno mijenjati kamatnu stopu.

“To je pro forme”, tješi nas bankarica. “Tečaj švicarca je zabetoniran posljednjih pedeset godina“, samouvjereno govori. Uvjerava nas da je veći rizik od nuklearnog rata nego od ugovora koji se spremamo potpisati. Veselo odlazimo, sretni što smo pristali biti kreditni galijoti u moru dugovanja. Presuda: dvadeset godina.

Kao profesor povijesti obožavam rijetke događaje; stvaranje samostalne Hrvatske, dolazak pape, prvi crni presjednik SAD-a, ulazak u EU. Međutim, kada sam nakon višetjednog skakanja tečaja, u novinama pročitao da je švicarac dosegao rekordan rast, stekao sam sasvim novo mišljenje o povijesnim presedanima. Barem mi je život postao znatno uzbudljiviji. Otplaćivanje kredita se pretvorilo u ekstremni sport. Čim bi sjela plaća, trčalo se po kiši i suncu, kroz crveno na semaforu platiti ratu, jer je već sljedećeg jutra znala biti veća za cijenu pečenog pileta sa svim prilozima koje svi obožavamo, pa smo ga se vrlo teško odricali.

Sa tv ekrana, nakon sve učestalijih vijesti o nerazjašnjenim samoubojstvima nositelja kredita u švicarcima, štakorsko lice dobro plaćenog oportuniste smirenim glasom stručno mi objašnjava da je takva situacija potpuno normalna te kako sam sam kriv što sam kreten bez doktorata iz ekonomije sa višegodišnjim stažom u jednoj od brokerskih kuća na Wall Streetu i proročkim sposobnostima babe Vange.
U novinama i na forumima čitam komentare ohrabrenja da sam lakomi kreten koji je zaslužio sve što ga je snašlo. Poznanici mi govore da je to moj problem, a ne njihov, sugerirajući mi da im ne remetim duhovni mir na zajedničkim kavama.

Sretno se naslađuje nad svima koji su imali hrabrosti podignuti kredite i uložiti u svoju budućnost. Poduzetnici, ulagači, obitelji. Tko ste vi? Zašto se usuđujete nešto stvoriti? Zašto pokušavate nešto ostaviti iza sebe? Što si umišljate? Nećete ključeve od stana ponijeti sv. Petru. Ima on svoj komplet.

Postoji šezdeset tisuća nositelja kredita u švicarcima. Sa obiteljima, roditeljima i prijateljima ih je preko milijun. Na velikom prosvjedu se okuplja desetak tisuća entuzijasta. Mediji broj prosvjednika smanjuju za pedeset posto kao da smo nešto skrivili pa nas treba skriti pred očima javnosti. Ostali “švicarci“ nisu došli na prosvjed, jer im je neugodno. A, i lijep je dan pa im se ne da. Umjesto u headbangers pitu omiljenog rock sastava, vrištim iz prvog reda prosvjednika na Markovu trgu. Koncerti i kazalište i tako su postali luksuz. Sljedeće jutro trčim na kiosk da vidim što o prosvijedu pišu novine. Na svim naslovnicama je bogata luđakinja odjevena kao David Bowie iz hemafroditske LSD faze.
Devet godina kasnije, rata nam je veća za šezdeset posto. Glavnica je petnaest posto veća nego prvog dana. Lipšući basrljamo u euro konverziju iz koje se svi masovno pokušavaju prebaciti u kunske kredite. Oni koji su to još u stanju. Koji nisu ostali bez dijela plaće, posla ili glave.

Ponovno ulazimo u banku. Drugu naravno. I ova bankarica se veselo krevelji ko guzica na nove gaćice. Iako se godinama stručno vrištalo da je to ekonomski nemoguće, kunski krediti u Hrvatskoj su postali stvarnost, kamate su ovaj put normalne i fiksne prvih pet godina. Ne treba se platiti ni obračun prijevremenog zatvaranja kredita. Kako velikodušno. Kao da ja naplaćujem roditeljima kad mi dođu u školu na roditeljski sastanak ili primanja.

Dugi lakirani Midini prsti brzo lupkaju po golemom kalkulatoru. Instiktivno se vrpoljim, gledam na sve strane, kao kada smo na tjelesnom igrali graničara, u očekivanju da me lopta pogodi u glavu. Sa druge strane stakla kancelarije, kao bez zraka, koprca se još jedan cijenjeni klijent koji čeka da dođe na red da uživa u bankaričinom osmijehu. Broj kuna koji je izbačen na izračunu je nekoliko stotina tisuća i devetsto. Potpisujemo dio dokumenata i sretni odlazimo kući čekajući odobrenje matične banke. Dva sata kasnije bankarica nas telefonski obaviještava da imamo mali problem. Ženi se dižu dlake na vratu. “U čemu je problem?“, pita susprežući se da ne zapjeva od sreće.

“Zbog politike banke moram Vam zaračunati kredit na bezbroj decimala“, strpljivo će bankarica zadovoljna što je odlučila da nam to ne priopći u lice. “Zato moramo zaokružiti kredit na sljedeću tisućicu“, zacvrkuće bankarica ljupko lupkajući prstima po stolu.

“Ali, zašto bih se zadužila sto kuna više nego što mi treba?“, upita je žena u nevjerici krvnički buljeći u mene kao da sam ja nešto skrivio.

“Pa dobro, zar nakon svega što ste prošli, cjepidlačite zbog sto kuna!”

Tomislav Bašić

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.