Žak Valenta

Žak Valenta uoči "Weltschmerza" u Varaždinu: Ne bavim se glazbom, već duhom EKV-a

Jelena Mihelčić | 13.12.2016. u 11:11h | Objavljeno u Društvo

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu u suradnji s Plesnom mrežom Hrvatske 14. studenog ugošćuje neuobičajenu predstavu Weltschmerz, nastalu u koprodukciji po mnogočemu jedinstvene kazalištne skupine Trafik i HNK Ivana pl. Zajca Rijeka. Mišljena originalno za izvođenje na specifičnoj lokaciji, ova predstava mješavina je plesnog, dramskog i glazbenog kazališta. U povodu dolaska u Varaždin, razgovarali smo s autorom predstave Žakom Valenta.

Što je to Weltschmerz i što vas je motiviralo i inspiriralo da napravite ovu predstavu?

Tri su glavna okidača za predstavu. Prvi je svakako pojedinac koji ima hrabrost dublje ulaziti u svoju nutrinu i koji na neki način predviđa budućnost. U Trafiku nas je uvijek zanimao takav pojedinac na margini društva, senzibilan, krhak, s bogatim unutarnjim životom i autentičnom osobnom poetikom. Takve smo osobnosti proučavali od naše prve predstave Hodač o Janku Poliću Kamovu pa na dalje.

Drugi okidač je moja intimna i osobna fascinacija rock skupinom Ekatarina velika ili EKV čije koncerte obilazim u mladosti, proučavam njihove stihove i duboko me se doimaju. Njihov čuveni weltschmerz, koji se najjednostavnije može prevesti kao svjetobolja, apsolutni je dio mene i osjećam ga kao dobar odgovor na vlastitu prirodu.

Treće, inspiriran sam bio i cjelokupnom ostavštinom i građom EKV-a koja je respektabilna i koja egzistira izvan prostora i vremena i nadilazi sve granice, nacionalne i povijesne.

Kakvim ste se idejama bavili u predstavi, kako ste inscenirali Weltschmerz?

Predstavom zapravo dominiraju portreti najistaknutijih članova benda, Milana Mladenovića i Margite Stefanović Megi, i njihov odnos. Ne mislim da i ostali članovi benda nisu bitni u kreiranju njihovih djela, ali smatram da su njih dvoje upravo ti pojedinci koji su se opirali nametnum standardima društva i živjeli vrlo autentično.
Oni su bili su landmark za različite generacije umjetnika i u ovom našem weltschmerzu se najviše može čitati njihov duh.

Što publika može doživjeti ako dođe na predstavu?

Možda je bitno istaknuti kako se mi ne bavimo glazbom EKV-a koje u predstavi ima samo u natruhama, kroz neki eho. Ono što bih želio je da se publika, neovisno o tome jesu li poznavatelji i obožavatelji EKV-a, uspije uvući pod kožu senzibilitetu kojeg su Milan i Megi nosili. Puno mi je zanimljivije da se osjeti duh tih ljudi, nadam se da sam u tome uspio.

Predstava je originalno igrala u prostoru nekadašnje šećerane tvornice Rikard Benčić u Rijeci, na festivalu Riječke ljetne noći, gdje ste inscenirali klupsku atmosferu. Dok ste na Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu igrali u pravom klubu, u Tvornici kulture. U Varadžinu igrate u klasičnom kazališnom prostoru. Što možemo očekivati?

Trafikovi projekti često su mišljeni za specifične lokacije i meni je osobno uvijek zanimljiviji nekazalištni prostor, prostor realnog života. A motiv kluba je došao naravno iz poštovanja prema bendu i njihovoj ostavštini. U Varaždinu ćemo prvi put predstavu igrati unutar kazališta, iako smo i ranije naše druge site-specific produkcije nerijetko na sličan način adaptirali. Riječ je o zanimljivoj situaciji, možda ćemo uplesti i neke male intervencije, imamo ideje kako prezentirati EKV u kazalištu.