RECENZIJA: „Nora“ opet mora tražiti emancipaciju u režiji SLG-a Celje

Napisao/la: -

O „Nori“ ili „Lutkinoj kući“, kao i o nogometu i kulturi, svatko zna barem nešto, „davili“ su nas time u školi, oni koji imaju prijatelje čudake koji čitaju knjige možda su čuli da ti štreberi s Norom uspoređuju sponzoruše, a nekome je ostalo u sjećanju da je ta knjiga puno značila za žensku emancipaciju pa ju se doživljava kao nešto prevaziđeno, kao da ta relativno nova društvena vrijednost – ženska ravnopravnost – više nije u pitanju, kao da ne čitamo svaki dan vijesti o zlostavljaču koji pretuče ženu i policija ga pusti iz zatvora za nekoliko sati, kao da žene nisu potplaćenije od muških kolega, kao da ih katolički aktivisti ne zaskaču pred klinikama za pobačaj, a svećenici, koji u Hrvatskoj postaju utjecajniji od političara, s oltara im prstom pokazuju gdje im je mjesto i za njih organiziraju ginekološke kongrese, pa nije čudno da se intelektualke poput Nataše Govedić zalažu da se feminizam i ljudska prava uvedu umjesto vjeronauka.

Dramska snaga

U ovakvoj atmosferi „Lutkina kuća“ aktualna je kao i prije više od sto godina, kad je prvi put postavljena. Zato je dobro ponovo iščitavati knjige, naročito klasike, jer u njima uvijek autori obrađuju vječne neuralgične točke društva. Nije isto ni kada knjige čitamo kao učenici i kao zrele osobe, jer možemo otkriti drugačije detalje. Naime, u školskom sustavu učimo stereotipno da je poanta „Nore“ njezina borba za slobodom, ali takva definicija ostaje na razini aktivističkog pamfleta, a zatomljuje se umjetnička – literarna i dramska – snaga.

Na to nas je podsjetilo subotnje gostovanje Slovenskoga ljudskog gledališča Celje s predstavom „Nora“ u Kulturnom centru za mlade u organizaciji udruge Gllugl, koja je ugostila slovensko kazalište kao rezultat iznimno uspješnog gostovanja Gllugl teatra s predstavom Hasanaginica – drama u e-molu za glumicu i klavir u travnju ove godine na Malom odru SLG-a Celje.

Redatelj Nikola Zavišić naglasak je stavio na završni dio drame, na sam proces emancipacije, kad se dogodi rez, uoči i nakon dijela kad Nora suprugu Helmeru kaže: „Sjedni, Torvalde, moramo razgovarati.“

Od lutke do žene

Proces emancipacije Nore, promjenu od glupave lutkice do samosvjesne žene, izvrsno je prikazala glumica Barbara Medvešček. I generalno, zbog uvjerljivosti glumaca, gledatelj nema dojam da gleda predstavu o norveškoj građanskoj obitelji iz 19. stoljeća iako kostimografija svjedoči da je riječ o tom vremenu, pa se ni u tom pogledu ne gubi na aktualnosti. Predstava zahtijeva emotivnu i psihičku pozornost gledatelja kako bi se doživjele sve finese odnosa Nore i Helmera, odnosno promjene koje dovode do njezine odluke da napusti muža i djecu.

Kada bi netko pitao koje bi kazalište iz regije najuvjerljivije moglo prikazati ovu norvešku dramu, odgovor bi vrlo lako mogao biti upravo – Slovensko ljudsko gledališče Celje – jer slovenski, kajkavski, jezik najviše „vuče“ na nordijsku „tvrdoću“, ali i Slovenija je, barem prema uvriježenom mišljenju i generalnoj slici prosječnog Balkanca, od svih zemalja regije najbliža toliko željenom europskom idealu razvijenoga građanskog društva.

Današnja Nora?

No i to je vjerojatno nategnuta slika, jer ako je suditi po predstavi još jednog Slovenca, Jerneja Lorencija, čija je “Oluja” po tekstu Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog i u produkciji Mestnog gledališča ljubljanskog, gostovala u ZeKaeM –u, a tematizira pokondirene seoske bogataše kao sliku današnjih tajkuna, kakvi su se državno-društvenim uzgojem razvili i kod nas, onda duhovna društvena klima i nije puno bolja pa bismo današnju Noru mogli lako zamisliti kao kćerku ratnog profitera iz Sračinca ili Ljutomera, odgajanu kao kakvu nacionalističku divu, koja odrasta okružena slikama poglavnika i raspelima pa, kao Kristina Ćurković, stiješnjena okovima fantomskog neokomunizma, odjedanput pobjegne od kuće i slobodu pronađe – na Križnom putu.

Naša je stvarnost zapravo još jezivija. Ako imamo u vidu na početku spomenute situacije i rastući broj radikalnih konzervativnih i ekstremističkih organizacija, realnost više nalikuje na roman „Sluškinjina priča“ nego na „Noru“. Naime, u Sluškinjinoj priči gradi se novi fanatični režim, kojem je prethodio niz naizgled nepovezanih minornih promjena pod krinkom dobrobiti građanki koje su, jedna za drugom, konačno dovele do iskrivljeno-biblijske distopije u kojoj muškarci vladaju, a žene su tu da im stoje na usluzi i rađaju djecu.

 

OPIS:

Nora ali Hiša za lutke (SLG Celje)

Henrik Ibsen

Nora – Lutkina kuća

Prevoditelj: Darko Čuden

Redatelj: Nikola Zavišić

Dramaturginja: Tatjana Doma

Scenografkinja: Irena Kraljić

Kostimografkinja: Mateja Benedetti

Skladatelj: Willem Miličević

Lektor: Jože Volk

Igraju:

Vojko Belšak

Barbara Medvešček

Bojan Umek

Manca Ogorevc

Andrej Murenc

Nikola Leskovar

Novinar/Lektor

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.