Osvrt Zdenke Weber: Monikin festival unutar festivala

Napisao/la: Zdenka Weber -

Otkako već treću sezonu ugledna hrvatska violončelistica s međunarodnom karijerom Monika Leskovar u okviru Osorskih glazbenih večeri dobiva mogućnost osmisliti po tri koncerta kao mali festival unutar festivala na kojima nastupa zajedno sa svojim prijateljima, ti su glazbeni događaji postali istinska senzacija i trajno privlače brojne slušatelje. Naime, zahvaljujući svojim kontaktima s glazbenicama i glazbenicima koji djeluju u raznim europskim središtima a dolaze iz raznih država i s vrlo uglednih glazbenih učilišta i imaju već zapažene svjetske uspjehe, ostvaruje Monika Leskovar komorno-glazbene večeri čija je izvedbena razina uvijek vrlo visoka a programi osobito zanimljivi. U okviru ovogodišnjih 42. Osorskih glazbenih večeri na tom su Monikinom mini-festivalu s njom nastupili gitarist Petrit Çeku na koncertu održanom 1. kolovoza te violinisti Mirijam Contzen i Giovanni Guzzo, violisti Aleksandar Milošev i Marko Gjenero, violončelist Pierre Doumenge i pijanist Giuseppe Andaloro na koncertima održanima 3. i 6. kolovoza, sve u osorskoj Crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Neposredno pred prvi koncert dua Leskovar-Çeku, Osor i okolica ostali su bez električne struje i organizatori festivali bili su primorani opskrbiti koncertni podij ispred oltara brojnim svijećama kako bi događaj bio održan i stotine slušatelja pristiglih sa svih strana otoka Cresa i Malog Lošinja bili u mogućnosti čuti glazbenike koji, osobito u Hrvatskoj, uživaju veliki ugled i popularnost. Petrit Çeku i Monika Leskovar došli su u Osor nakon vrlo uspješnog nastupa na dubrovačkim Ljetnim igrama i već ovjenčani zajedničkom slavom izveli u osobito romantičnoj atmosferi odabrani program koji je moguće definirati kao reviju uspješnica. Započevši večer Sonatom za violinu i continuo u d-molu, op. 5, br. 12 Arcangela Corellija, poznatom pod nazivom La follia - budući da je Corelli na ingeniozan način naredao niz varijacija na u baroknom razdoblju rado obrađivanu portugalsku temu koja datira iz 16. stoljeća, omiljenom tvorevinom koju je za violončelo i gitaru obradio Valter Dešpalj, glazbenici su odmah dali na znanje da za tako sastavljeni duo zapravo i ne postoji brojniji izvorni repertoar. To se pokazalo tijekom cijele večeri, jer su na programu uglavnom i bile obradbe djela pisanih za druge sastave, osim Canzone hrvatskog skladatelja Srđana Dedića (1965), skladbe izvorno pisane za violončelo i gitaru još 1988. godine a na poticaj violončelista Valtera Dešpalja koji ju je s gitaristom Istvánom Römerom praizveo u njemačkom gradu Pollingu odmah iduće 1989. godine. Dakle, čuli smo Sonatu u a-molu, Arpeggione, D 821 Franza Schuberta i Intermezzo iz opere Goyescas Enriquea Granadosa, još dvije vrlo duhovite adaptacije violončelista i profesora violončela na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Valtera Dešpalja, u čijem je razredu prije odlaska u Njemačku na poziv profesora Davida Geringasa studij započela Monika Leskovar a koji se rado okušavao kao obrađivač i tako obogaćivao vlastiti repertoar, te Siete canciones populares espaňolas Manuela de Falle u obradbi gitarista i profesora gitare na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji Darka Petrinjaka, glazbenika koji kontinuirano rado izučava i nadopunjava gitarističku literaturu za komorne sastave.

Muziciranje Monike Leskovar i Petrita Çekua lako je opisati i dovoljnim se čini gotovo samo jedan pridjev ili ocjena - odlično! Susret je to s umjetnicima koji tehnički i izvedbeno pojedinačno oduševljavaju lakoćom i šarmom istinske glazbenosti, a kao duo dokazuju i pokazuju angažman čija je osnovna namjera slušateljima pružiti vrhunske doživljaje jednako tako vrhunskih skladateljskih ideja. Svirajući bez pauze, jer trebalo je štedjeti svijeće kako ne bi prije vremena izgorjele - a što je za glazbenike nedvojbeno bio dodatni napor zbor vrućine i ipak slabe osvijetljenosti, Monika i Petrit - iskreni zaljubljenici u odabrani poziv, ispraćeni su burnim i dugotrajnim pljeskom i ovacijama. Dodatak, stavak iz Bachove Suite za violončelo solo ( nažalost ne znam točno koje??) uz poneku harmonizaciju na gitari, bio je završnica nadasve dojmljivog koncerta.

I druga dva koncerta Monike Leskovar i prijatelja okupila su brojnu publiku i završavala burnim reakcijama iskazanog oduševljenja. Kako su oba koncerta - i onaj 3. i onaj 6. kolovoza uključivala i praizvedbe, potrebno je tim dijelovima posvetiti nešto više pažnje. Alchemist (Alkemičar) za violončelo i elektroniku, praizvedena festivalska narudžba iz pera Tibora Szirovicze (1981) na koncertu 3. kolovoza, skladba je koja može potaknuti dužu diskusiju, ali budući da je riječ o autoru koji se učestalo koristi elektronikom, to je možda i nepotrebno. Naime, nije mi točno poznato je li narudžba bila upravo za djelo s uključenom elektronikom ili je takav sastav skladateljev odabir. U svakom slučaju, imao je Tibor Szirovicza potencijalno na raspolaganju čak sedmoro vrsnih glazbenika i četiri različita instrumenta, pa je odluka da djelo posveti samo violončelu - koje je dodatno snimio i onda elektronski obradio, nešto što se može ali i ne mora dopasti. Rezultat nije nezanimljiv; Monika Leskovar zdušno je navježbala i odsvirala dionicu ugodne melodijske linije koja s elektronskom obradom, a kojom je upravljao sam skladatelj, korespondira kontrapunktski duhovito stvarajući tako, prema autorom opisu, „zanimljiva obilježja i iluzorni kontrast između suhih i prostornih zvučnih efekata, čime je stvorena poveznica između realnoga i nadrealnoga svijeta – konačni cilj alkemičara – transmutacija materije“... Ipak, osobno bih preferirala upravo realni svijet živih (da li suhih???) zvučnih efekata, ali svakako upošljavanje živih glazbenika.
Slušatelji su uživali slušajući na početku večeri Adagio za gudače, op. 11, „najtužniju ikada skladanu glazbu“, jednostavno prelijepi i doista dirljivi drugi stavak Gudačkog kvarteta američkog neoromantika Samuela Barbera, te izvedbu Seksteta iz opere Capriccio, op. 85, posljednje glazbeno-scenske partiture Richarda Straussa, skladane 1942. godine. U drugom dijelu koncerta izveden je Prvi klavirski kvartet u g-molu, op. 25 Johannesa Brahmsa, četverostavačno opsežno ostvarenje naglašene dramatike i kasno romantične punoće osjećaja, ali je pijanist Giuseppe Andaloro, tehnički nadasve spretan, svirao s toliko žara da je u velikoj mjeri pokrivao gudače, što je pri dugom trajanju ipak djelovalo prilično iritantno. Publici očito nije smetalo i pljeskala je dugo i bučno.

I treći koncert Monikinih mini glazbenih svečanosti, održan 6. kolovoza, svakako će biti zapamćen po vrlo korektno ostvarenoj još jednoj festivalskoj narudžbi i praizvedbi novog ostvarenja Ivana Josipa Skendera (1981). Dakle, isto godište kao i Szirovicza i također proizašao iz razreda Željka Brkanovića na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, a valja ponoviti da su 42. OGV posvećene ocu i sinu - Ivanu i Željku Brkanoviću, Ivan Josip Skender bio je 1997. godine najmlađi upisani student kompozicije koji je uz taj studij završio i studij dirigiranja, pa danas uspješno ostvaruje obje karijere i njegov je životopis doista impresivan. Novo djelo Introduzione, tema i variazioni (e un piccolo intermezzo) skladao je Skender za sedam instrumenata. Iskoristio je dakle sve glazbenike koje je okupila Monika Leskovar, pa je time i ostvario svojevrsni hommage upravo takvom sastavu s dvije violine, dvije viole, dva violončela i s klavirom. Glazba djeluje nepretenciozno ali svakako koloristički duhovito, korištene su različite tehnike gudačkih instrumenata, pa čujemo lijepa razvijena legata i skakutava staccata, tema na početku i njezini fragmenti šeću među glazbalima, sve u razigranim ritmovima i prevladavajućoj zvukovnoj ugodi. Osobno bih rado čula razrađeniju dionicu klavira a ne samo poneke tupfere na klavijaturi, ali skladatelj je mišljenja da je upravo to želio i da je tako dobro. Pa neka mu bude. Hoće li djelo preživjeti bit će prava potvrda ispravnosti njegovih intencija. A da ima duha i šarma, neosporno je.
Izvedbe Prvog klavirskog kvinteta u c-molu, op. 1 Ernöa Dohnányija i Prvog gudačkog seksteta u B-duru, op. 18 Johannesa Brahmsa bile su ono pravo zbog čega su koncerti Monike Leskovar i prijatelja tako omiljeni i tu bi se moglo mnogo toga reći. Ali, sada na kraju ovog već ionako podužeg izvješća dovoljno će biti samo naglasiti kako je Monika Leskovar doista odlična violončelistica a njezini prijatelji vrsni glazbenici koji svojim osorskim nastupima pristupaju punom predanošću i profesionalno odgovorno ostvaruju interpretacije kojima je, od početka do kraja tih vrlo opsežnih djela, bilo moguće povlađivati i ocijeniti ih kao vrlo uspjele. Tako svi mogu biti zadovoljni - i prijatelji koji su se družili i zajedno muzicirali i slušatelji koji su, željni vrhunske glazbe, takve doživljaje mogli ponijeti s ljetovanja.


© Zdenka Weber, KLASIKA.hr, 10. kolovoza 2017.

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.