Intervju s koprivničkim piscem Markom Gregurom: Mojeg Trombetassicza čitaju "štokajci"

Napisao/la: -

Mladi koprivnički pisac Marko Gregur nikad nije mislio da će napisati povijesni roman, a da mu je netko rekao da hoće, bio bi uvjeren da će biti smješten u 19. stoljeće, a ne u 17. stoljeće, rekao nam je u povodu varaždinske promocije upravo toga kajkavskog romana, koji nosi naziv „Kak je zgorel presvetli Trombetassicz“, koja će biti 21. travnja u varaždinskoj knjižnici u 19 sati.

Izravni krivac je, kaže Marko Gregur, povjesničar Hrvoje Petrić, koji mu je stalno govorio da bi bilo dobro da napiše povijesni roman o Koprivnici, gradu u kojem obojica žive.

– Kako je on stručnjak za 17. stoljeće, o čemu i predaje na Filozofskom fakultetu, navijao je upravo za 17. stoljeće. Ja sam smatrao da ne znam dovoljno o tome, a onda mi je on darovao svoju knjigu Koprivnica u 17. stoljeću i knjigu Zapisnici poglavarstva Grada Koprivnice 1639. – 1700.,koju je priredila Karmen Levanić i to me je potpuno povuklo – otkriva Marko Gregur u razgovoru o knjizi i kajkavskoj književnosti.

Vaš pristup pisanju knjige pomalo podsjeća na pristup književnika Denisa Peričića u djelu „Netopir i črni ljudi“, u kojem stvara svojeg kajkavskog Batmana. Jeste li vi imali intenciju aludirati na neke aktualne događaje ili današnju kulturu ili pop-kulturu?

Cilj romana je bio ukazati na neke točke i trendove današnje kulture ili nekulture, ne s povijesnim odmakom, nego s odmakom u povijest, što je pozicija u kojoj sam se osjećao ugodno i iz koje sam mogao stvoriti satiričan tekst, bolje nego što bih mogao bez povijesti, jer ljudi onome što je bilo prije tristo godina pristupaju bez emocija pa su u stanju jasnije pročitati tekst. Peričić ima Batmana, a svi mi, i onda i danas, imamo Trombetassicze. To su superjunaci našeg vremena. Nemaju neke posebne moći, ali dobro se snalaze. Mojem romanu kao uzor bi od Batmana bolje pristajao Superhik, koji uzima siromašnima da bi dao bogatima.

Tko je presvetli Trombetassicz u romanu i je li bio stvarna ličnost?

Georgio Trombetassicz je stvarno bio koprivnički gradski sudac, dvadeset godina ranije nego što je to u odnosu na radnju romana, dakle 1651. Jednako je i s drugim likovima u romanu – Ehrenreich Trautmansdorf je bio zapovjednik ili natkapetan punih 21 godinu, do 1665., a mladi notar Paulus Aytich, koji i pripovijeda roman, bio je gradski notar u istom tom razdoblju te je 1666. postao gradski sudac. Taman kad je Trautmansdorf prestao biti kapetan. Tu su i drugi likovi poput potkapetana Ferdinanda von Löbenega ili husarskog kapetana Lovre Jagatića. Svi su ti odnosi preneseni u roman. Naravno, samo imena i funkcije, ostalo je fikcija. Želio sam na taj način oživjeti neke stvarne ljude, iz starih koprivničkih vremena.

Koliko je roman povijesno vjerodostojan, jesu li vam bile važne činjenice?

Činjenice su mi bile važne u smislu npr. opisa grada. Na temelju karata iz spomenute Petrićeve knjige nacrtao sam kartu u kojoj sam označio kuće u kojima žive likovi ili se događa radnja, tako da njihova kretanja budu vjerodostojna. Jednako je i s izlazima iz grada, prigradskim naseljima i slično. Može se reći da je točno sve ono što je činjenično stanje: što su jeli, koje su namirnice mogli kupiti na placu, što su mogli piti u krčmi, koje su knjige mogli pročitati. Ubacio sam samo nekoliko netočnosti, za svoje veselje. Ipak, povijest mi služi kao okvir, kao prostor pomoću kojega se mogu povući paralele s današnjim društvom, skoro 350 godina kasnije i u postupcima likova i njihovim razmišljanjima, ne držim se povijesnih činjenica. Aytich u jednom dijelu kaže da zapisuje ono kaj se bu tek zutra događalo, odnosno svojevrsnu znanstvenu fantastiku.

Je li dijalektalna književnost već u startu osuđena na manji odjek od književnosti pisane na standardnom jeziku i, ako jest, zašto je tome tako?

Manji jezik znači manje govornika, a samim time i manje čitatelja. Manja vidljivost dijalektalne, odnosno kajkavske književnosti leži u činjenici da kajkavski tekstovi teže nalaze put do nacionalnih, relevantnih izdavača, što je s jedne strane rezultat činjenice već spomenutog manjeg broja čitatelja, odnosno ekonomske logike, a s druge strane, moramo si priznati, pitanje kvalitete odnosno nekvalitete. Velik broj tekstova je oponašanje tekstova nastalih u vrijeme Domjanića, ili, u modernijoj verziji, Galovića. Bilo na razini tematike, bilo na razini stila. Ljudi pišu o životima kakve su živjeli njihovi roditelji, odnosno Domjanić i Galović, a ne o svojim životima i osjećajima. Takve je baš vaš Varaždinac Ernest Fišer davnih dana dobro označio kao oponašatelje, dok prof. Skok, govoreći o poslijeratoj kajkavskoj književnosti ističe da je tu često kajkavština sama po sebi cilj, a ne rezultat dubljega stvaralačkog izbora. Prof. Skok također kaže da postoji generacija poslijeratnih pjesnika „koji su pretežno ostali u sjeni i maniri jedne dovršene poetike i njezinih varijacija socijalno-zavičajnih motiva i impresija“ i da je to „nekreativna imitacija, simplifikacija galovićevsko-domjanićevskog jezika te varijacija već istrošenih zavičajnih i pejzažnih tema i motiva.“ Eto otišao sam malo široko, ali to su razlozi zašto je tome tako. O svemu tome piše i Mario Kolar u svojoj knjizi Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna. Vjerujem da će nova generacija pisaca to nadići i da će u budućnosti biti više kajkavske književnosti koja korespondira sa suvremenošću. I da će naći put do kvalitetnih izdavača i šire medijske recepcije.

Mislite li da bi „prosječni“ štokavac mogao bez problema čitati roman?

Meni je to teško reći jer nisam štokavac, ali već je prva reakcija urednika Krune Lokotara kad sam mu dao rukopis bila obećavajuća. Otkako je knjiga objavljena, dobio sam niz komentara od štokavaca, kažu da nisu imali posebnih problema s čitanjem. Mislim da je to zato što se oni pripreme za „najgore“ pa se iznenade kad vide da to nije tako strašno. Osim toga, na kraju često ispadne da su barem neka baka ili djed iz kajkavskih krajeva, najčešće Zagorja. (I moji su Greguri uostalom iz Donje Voće.) Tako da su to sve možda zapravo štokajci.

Vaš roman je prepun riječi, koje možda baš sve ne znaju ni „najtvrđi“ kajkavci, jeste li koristili neku literaturu ili pomoć izvornih govornika tijekom pisanja romana?

U romanu su, zbog stvaranja atmosfere, ali i jednostavno zato što su iznimno zanimljivi i jer su se fenomenalno uklapali u radnju, korišteni dijelovi zapisnika iz 17. stoljeća, i taj je jezik već pomalo zaboravljen. Može se shvatiti o čemu je riječ, ali velik je broj danas većini ljudi, pa i meni, nepoznatih riječi. Tu su mi puno pomogli prof. Velimir Piškorec s Filozofskog fakulteta i dr.sc. Barbara Štebih Golub s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, kao i Vid Balog, kojem je ta tematika jako dobro poznata. Osim njih, tu je pomogao i dr.sc. Mario Kolar, koji je priredio rječnik koji je dodan knjizi, ali i zamolio za pomoć oko manje poznatih riječi pomoć već spomenutog prof. Velimira Piškorca.

Kakvi su Vam daljnji planovi s knjigom, čeka li Vas još promocija?

Planova oko knjige ima dosta – nakon varaždinske slijede predstavljanja u Đurđevcu, na Glumačkom festivalu u Krapini, Sv. Ivanu Zelini, Čazmi, Samoboru i Festivalu europske kratke priče u Zagrebu. Knjiga će također biti predstavljena i na 14. Mednarodnom srečanju založnikov in avtorjev Revija v reviji u Sloveniji. Gotov je i prijevod romana na slovenski i tamo bi trebao biti objavljen krajem lipnja, u izdavačkoj kući Litera.

Radite li na kakvom novom rukopisu, ako da, recite nam nešto o njemu.

Radim usporedo na više rukopisa. Trenutačno sam u početnoj fazi novog romana, pripremam zbirku priča, a vrte se stalno i neke pjesme. Ali ništa još ne bih posebno najavljivao ili isticao jer sam daleko od završne faze, tako da bi bilo preuranjeno bilo što govoriti. Tekst obično ode drugačijim putem, od onog koji je autor zamislio.

Nikola Leskovar

Novinar/Lektor

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.