Kristina Posilović

Gošća književnog piknika Kristina Posilović: „Pjesnik treba slomiti svoj ego“

| 22.6.2016. u 09:01h | Objavljeno u Društvo

Gosti književnog piknika u Varaždinu sutra će biti pisci iz Njemačke, Finske, Ujedinjenog Kraljevstva, Cipra i Austrije: Andreas Timotheou, Stefanie Sargnagel, Steven J. Fowler, Daniela Seel, Ulrich Schlotmann, Kristina Posilović i Suvi Valli, udruženi o organizaciju Crowd. Autobus s piscima krenuo je na trotjednu turneju kroz Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Bugarsku, a u Varaždinu će se održati u Šetalištu Vatroslava Jagića, od 13 do 15 sati, nasuprot pubu Medina Škrinja. Porazgovarali smo s jednom od gošći – Kristinom Posilović.

– Što je poezija? Može li se na nju gledati kao na zagonetku koju čitatelj treba odgonetnuti da bi shvatio što je “pjesnik želio reći”?

– U puno slučajeva pjesnik ne zna što je htio reći ili tek kasnije spozna da to nije htio reći na takav način. Tako da čitatelju ne treba biti neugodno ako se u početku sudari s nerazumljivostima – riječ je uglavnom o našem pjesničkom egu koji je tvrd i moramo ga kad-tad slomiti preko svoje kičme.

– Treba li poezija biti angažirana ili ne bi trebala imati utilitarnu funkciju, biti “probitačna”?

– Nemam pojma. Iskreno. Dobra poezija je uvijek na neki način angažirana. Sva ova za koju mislimo da je angažirana je manje dobra. Prolazna je, ne dotiče um, samo tijelo. Trenutno.

– Kakvu poeziju najviše volite čitati?

– Čitam gotovo sve, ali volim nadrealizam i magijski realizam. Oduvijek sam voljela Szymborsku, Herberta, Mistral, Celana, Valleja, Ujevića, Kaštelana, Škuncu, Benić, Žilić, Oblučara. Mislim da ću se ovih mjeseci posvetiti prozi, imam zaostatke kao npr. Pereca, a i čekam da se prevede novi Stefansson.

– Kako znamo da je pjesma dobra, postoji li nešto što povezuje dobro napisane pjesme?

– Osim dubinskoga poznavanja jezika i potrebe da se po njemu kopka dok se potpuno ne oljušti da bi se ponovno gradio i nadograđivao, sigurno je važno posjedovati bogati imaginarij kojim ćete sve te jezične finese moći prevesti u razumljive i zanimljive simbole.

– Koliko pjesama bacite kad pišete?

– Ne bacam ništa jer se pisanju posvećujem isključivo kada mislim da sam sigurna da imam nešto za reći. Već u mislima čistim stihove pa dok stignu do papira, već su obrijani na jako kratko.

– Kakvi su hobiji ili zanimanja izvan područja književnosti dobri za pjesničko “nadahnuće”?

– S obzirom na to da mi je ovo književno (pro)putovanje zadnje (ne posljednje, nikad ne reci nikad) na koje ću ići; umorila sam se od predugih razglabanja o ničemu i svačemu, susreta s iskonskim, nemuštim pol(j)udima, razbacivanja riječima koje nitko ne (u)lovi, posvetit ću se istraživačkom radu u području u kojem se sada specijaliziram, na poslijediplomskom studiju, tako da ću neko vrijeme boraviti u inozemstvu zbog prakse i posla.