Zbog razlaza oko varaždinskog autobusnog kolodvora završili na sudu

vv | 17.3.2019. u 15:34h | Objavljeno u Aktualno

Kako bi povratila ugovornu kaznu od milijun kuna, Presečki grupa pokrenula je na varaždinskom Trgovačkom sudu postupak radi proglašenja ništetnim Ugovor o poslovnoj suradnji s predugovorom o kupoprodaji nekretnine, sklopljen s Marlex Investom u svibnju 2015. godine. Međutim, sud je odbio prijedlog Presečki grupe, koja je, prema tom ugovoru, trebala ispuniti dogovoreno ili platiti ugovornu kaznu za neispunjenje.

U prilog osnovanosti svog prijedloga, Presečki grupa je navela da prema Ugovoru o poslovnoj suradnji nema nikakvih obveza za tuženika, već su ugovorene obveze samo na njezinoj strani:  dužna je u roku od dvije godine od dosude prodati kupljeni Autobusni kolodvor, izmjestiti u roku od dvije godine taj kolodvor, pozvati prvo tuženika na izgradnju itd. Nadalje, Presečki grupa je navela da je Ugovor suprotan načelu savjesnosti i poštenja te načelu jednake vrijednosti činidaba. Presečki grupa je, naime, navela je Ugovor bila pozvana potpisati petnaestak minuta prije početka održavanja ročišta za javnu dražbu u stečajnom postupku na Trgovačkom sudu u Varaždinu dana 8. svibnja 2015., kojom prilikom je Presečki grupa kupila Autobusni kolodvor u Varaždinu. Tuženik je tom prilikom uvjetovao svoje nesudjelovanje na javnoj dražbi potpisivanjem od njegove strane jednostrano pripremljenog Ugovora.

Nadalje Presečki grupa navela je da je tuženik s njom pregovarao o izmjeni toga Ugovora, ali da do izmjene Ugovora nikada nije došlo, jer je prilikom tih pregovora direktor tuženika od prokurista tužitelja tražio 50.000 EUR-a, a što je dijelom pokušao naplatiti odvjetnik tuženik Miroslav Rendić, ispostavivši fiktivan račun br. R2-99/01/1 prvotno tužitelju, a zatim i društvu AUTOBUSNI PRIJEVOZ d.o.o. za nikad naručenu niti izvršenu uslugu.

U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je nesporno da su tužitelj i tuženik dana 7. svibnja 2015. sklopili Ugovor o poslovnoj suradnji, kao i da je tuženik naplatio zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn dana 13. lipnja 2017. izdanu od strane tužitelja kao sredstvo ispunjenja obveza preuzetih Ugovorom o poslovnoj suradnji. Tuženik osporava tužbeni zahtjev pri čemu ističe da predmetni Ugovor sadrži sve zakonom propisane bitne sastojke, a njegov sadržaj odgovara prisilnim propisima, te je kao takav valjani pravni posao, koji nije protivan moralu društva. Ugovor o poslovnoj suradnji je rezultat višetjednih međusobnih pregovora ugovornih strana, te je potpisan i ovjeren nakon što su se ugovorne strane usuglasile oko svih odredaba ugovora.

Nadalje tuženik osporava tvrdnje tužitelja da nema po ugovoru nikakvih prava već samo obveze, te opisuje u čemu se sastojao pravni interes tužitelja prilikom sklapanja Ugovora. Tužitelj je već ranije sudjelovao na javnoj dražbi za kupnju Autobusnog kolodvora i znao je da i tuženik ima interes isti kupiti, pa je tužitelj pokrenuo inicijativu za zajedničkim dogovorom s tuženikom na način da tuženiku ponudi pravo prvokupa i da tuženik ne sudjeluje na javnoj dražbi i ne kupi predmetnu nekretninu budući da je ista bila potrebna tužitelju za obavljanje poslovne djelatnosti prijevoza. U to je vrijeme prijedlogom izmjena urbanističkog plana bilo predviđeno da će se autobusni kolodvor preseliti na drugu lokaciju, pa su tužitelj i tuženik putem sklopljenog Ugovora postigli međusobni dogovor kojim je tužitelj bio siguran da će moći obavljati svoju poslovnu djelatnost prijevoza do izmicanja autobusnog kolodvora, a tuženik je imao svoj legitiman interes kupiti predmetnu nekretninu za buduću gradnju jer se bavi izgradnjom stambenih i poslovnih objekata. Stoga je evidentno da su obje ugovorne strane imale poslovni interes za sklapanjem predmetnog Ugovora.
U odnosu na navode iz tužbe da je tuženik s tužiteljem pregovarao o izmjenama Ugovora, tuženik navodi da je upravo tužitelj inicirao pregovore oko sklapanja aneksa Ugovora, a tuženik je pristao voditi pregovore i razgovarati o sklapanju eventualnog aneksa ugovora te je u tu svrhu angažirao odvjetnika Miroslava Rendića, uz dogovor s tužiteljem da sve odvjetničke troškove takvog angažmana snosi tužitelj koji je inicirao izmjene ugovora. U skladu s tim dogovorom odvjetnik Miroslav Rendić je tužitelju ispostavio račun br. R2-99/01/1 od 22. travnja 2016. kojeg je tužitelj uredno zaprimio, te prije plaćanja uputio zamolbu odvjetniku da umjesto tužitelju isti takav račun ispostavi tvrtki kćeri tužitelja društvu Autobusni prijevoz d.o.o. Račun je izrađen sukladno odvjetničkoj tarifi, te nakon što je ispostavljen društvu Autobusni prijevoz d.o.o. nije osporen niti vraćen.

Navode tužitelja da je tuženik 13. lipnja 2017. protupravno naplatio bjanko zadužnicu izdanu od strane tužitelja, tuženik osporava, te ističe da je naplata iznosa osiguranog zadužnicom na zakonu utemeljena i opravdana, jer je u skladu s čl. 4. Ugovora kojim je određeno da je tuženik ovlašten naplatiti zadužnicu u slučaju da tužitelj ne ispuni obvezu iz čl. 3. i čl. 3. Ugovora. Imajući u vidu da tužitelj nije u roku od dvije godine od pravomoćnosti rješenja o dosudi (30. svibnja 2017.) tuženiku prodao nekretnine opisane u čl. Ugovora, niti je ispunio druge ugovorne obveze, tuženik se opravdano poslužio legitimnim sredstvom prisilne naplate tražbine i postupio u skladu s odredbama Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i uputio Financijskoj agenciji zahtjev za izravnu naplatu putem zadužnice, a po kojem je Financijska agencija postupila.
Stoga tuženik predlaže da sud u cijelosti odbije postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja, kao i prijedlog za izdavanje privremene mjere.
U konkretnom slučaju, cijeneći provedene dokaze na način propisan čl. 8. ZPP-a na temelju svakog pojedinog provedenog dokaza, svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan, jer ne proizlazi da bi ugovor o poslovnoj suradnji bio ništetan, niti tužitelj ima pravo na sniženje ugovorne kazne.

Jedno od temeljnih načela ugovornog prava je pacta sunt servanda (latinski: ugovori se trebaju poštivati), prema kojem je zaključeni ugovor zakon za ugovorne strane, koje su dužne ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obveza. S obzirom na valjanost, pravni poslovi se mogu podijeliti na valjane i nevaljane. Da bi pravni posao bio valjan potrebno je da su subjekti koji ga sklapaju pravno i poslovno sposobni, da sadrži valjano i suglasno očitovanje volje (ako ga nema, postoje mane volje), da je činidba moguća, dopuštena, određena ili odrediva i da postoji propisani oblik pravnog posla (iako se ne traži uvijek). Nevaljani pravni poslovi mogu biti ništetni i pobojni.
Ništetni pravni poslovi su oni koji ne proizvode pravne učinke koje bi, da su valjani, trebali proizvesti. Ništetnost nastaje na temelju zakona, a djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) te mogućnost isticanja ništetnosti ne zastaruje. Prema članku 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO) na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, a na nju se može pozivati svaka ugovorna stranka.

U čl. 1. Ugovora navedena su utvrđenja koja je namjera i interes obiju strana ugovora, da tužitelj ima namjeru i interes kupiti nekretninu koja je u vlasništvu Autobusnog prometa d.d. u stečaju (čkbr. 2129/1 i čkbr. 2131, obje upisane u zk.ul. 12344 k.o. Varaždin u (osnivanju), a radi čije prodaje je za dan 8. svibnja 2015. zakazana javna dražba na Trgovačkom sudu u Varaždinu, dok tuženik ima namjeru i interes kupiti navedene nekretnine od tužitelja, ali tek nakon što za to budu ispunjeni uvjeti predviđeni ovim ugovorom. U čl. 2. Ugovora je navedeno da su stranke suglasne da ukoliko tužitelj kupi na javnoj dražbi navedene nekretnine, obvezuje se prodati ih tuženiku u roku od dvije godine, računajući od dana pravomoćnosti rješenja o dosudi, po cijeni za koju će tužitelj kupiti ove nekretnine na javnoj dražbi uvećano za porez na promet nekretnina. Člankom 3. Ugovora tužitelj se obvezao u roku od dvije godine od pravomoćnosti rješenja o dozvoli gradnje, izgraditi i izmjestiti autobusni kolodvor koji se u trenutku sklapanja ovog ugovora nalazi na navedenim nekretninama, na neku drugu lokaciju u Varaždinu.

Tužitelj je kupio predmetne nekretnine na javnoj dražbi koja je održana 8. svibnja 2015. na Trgovačkom sudu u Varaždinu, nekretnine su mu dosuđene temeljem rješenja o dosudi poslovni broj St-98/08-516 od 18. svibnja 2015. koje je postalo pravomoćno 30. svibnja 2015. (listovi 18-19 spisa). Tužitelj svoje ugovorne obveze iz čl. 2. i 3. Ugovora o poslovnoj suradnji nije ispunio, a tuženik je zbog neispunjenja aktivirao zadužnicu koju mu je tužitelj dao sukladno čl. 4. Ugovora kojim je propisano da u svrhu ispunjenja obveze na prodaju nekretnine tužitelj izdaje tuženiku jednu zadužnicu na iznos od 1.000.000,00 kn, a tuženi je ovlašten naplatiti ovu zadužnicu kako u slučaju da tužitelj ne ispuni svoju obvezu na prodaju iz čl. 2. Ugovora, tako i u slučaju da ne ispuni svoju obvezu iz čl. 3. Ugovora i ne izmjesti Autobusni kolodvor na novu lokaciju u ugovorenom roku.

Pažljivom analizom ugovornih odredbi, te analizirajući okolnosti koje su dovele do njegovog sklapanja, ovaj sud nije utvrdio da bi se radilo o ništetnom ugovoru.