Alberto Vuković na prvi je pogled opaki, iskusni prometni policajac, čijem “radaru” uspije promaknuti tek rijetko koji alkoholizirani ili prebrzi vozač.
S gotovo tridesetogodišnjim stažem u policiji, više ga gotovo ništa ne može iznenaditi s obzirom na to da se nagledao svečega. Odmor od zahtjevnog policijskog posla traži u druženju s – konjima. I to ne kao hobi, već kao uzgoj, trening i natjecanje u konjičkom sportu.
Kaže da se u konje zaljubio s 22 godine i ta ga ljubav još uvijek – drži. Što se tiče policije, od nje će se iduće godine rastati jer planira u mirovinu.
- Od 1989., kada sam završio srednju policijsku školu u Zagrebu, radim u policiji. Počeo sam u temeljnoj policiji na otoku Braču, a zatim sam zbog manjka djelatnika prebačen u Split. Tu sam radio na aerodromu. Kada je počeo rat, zatražio sam premještaj i 1991. došao u Varaždin u Specijalnu jedinicu policije “Rode” gdje sam bio do 1993., a potom u temeljenu policiju te 2001. u Postaju prometne policije Varaždin. Trenutno sam vođa ophodnje, po činu viši policijski narednik - kaže nam sugovornik predstavljajući svoj policijski put.
Budući da spada u rijetke policajce s tolikim radnim iskustvom, pitali smo ga je li danas lakše ili teže raditi taj posao nego prije dvadestak i više godina.
- Danas je, po meni, znatno teže. Više nema toliko policajaca, a posla je sve više. Teško je mlade zadržati u Hrvatskoj, a kamoli ih potaknuti u policiju. Ipak, policijski je posao oduvijek bio atraktivan, mi smo se tada odlučivali za njega jer to volimo, i tu se može napredovati i obrazovati. Ja sam prošao praktički sve segmente policije - temeljnu, graničnu, specijalnu i prometnu - i svaki ima svoje draži i specifičnosti - navodi Vuković, koji mlađim kolegama, koji tek stupaju u policiju, savjetuje da slušaju starije kolege i stječu čim više prakse.
Dogodine, kada će biti njegovih okruglih 30 godina rada u policiji, svakako namjerava u mirovinu. Tada će se moći posvetiti svojoj drugoj, većoj ljubavi – konjima i radu s djecom.
- Za jednog jahača, počeo sam relativno kasno, 1993. s 22 godine. Prijatelj je bio juniorski prvak države, imao je ranč, i ondje sam se prvi puta susreo s konjima i počeo jahati. Zaljubio sam se i još me i dan-danas to drži i ne pušta - smije se.
Nakon što je gotovo desetak godina skupljao iskustva, kupio je svog prvog konja. Danas ima dva vlastita i još dva na treningu. Također, trener je i u Konjičkom klubu Varaždin 95 čiji natjecatelji ostvaruju zapažene rezultate i u preponskom i u dresurnom jahanju.
- Lani smo imali viceprvakinju Hrvatske za kadete u dresuri i preponama, ove je godine vodeća u juniorima, a imamo još jednu državnu prvakinju u dresuri - ponosno ističe sugovornik, koji se i sam natječe te na turnirima redovito osvaja prva, druga i treća mjesta.
- U konjičkom sportu odmalena morate početi trenirati jer je u kasnijim godinama teže. No, meni je želja bila završiti za trenera kako bih mogao educirati druge, a završio sam i za postavljača parkura. Inače, sve ovisi o djetetu...Ima onih manje talentiranih s kojima treba više raditi, ali i onih iznimno talentiranih. Primjerice, djevojku koja je lani bila viceprvakinja počeo sam trenirati prije samo godinu i pol dana. No, uzalud vam talent, ako nemate dobrog konja - napominje zaljubljenik u konje, koji mladima preporuča da se svakako počnu baviti konjičkim sportom.
Na pitanje kako je s policijskom plaćom uspio kupiti dva konja, smije se i odgovara da si za razliku od kolega on nije kupio novi auto.
- Netko si kupi novi auto, no ja nisam, ja sam radije kupio konje - smije se Alberto, dodavši da zahvaljuje šefovima koji mu izlaze u susret. Naime, prava je umjetnost uskladiti policijski posao u smjenama od po 12 sati i brigom za konje koja praktički također traje po 12 sati.
A što Alberto kaže na povratak konja u policijske redove, pročitajte u novom broju Varaždinskih vijesti
