Većina nas je ovih dana okružena obitelji, prijateljima, a pred nama je pun stol. No ima i naših sugrađana koji su manje sretni.
Na jednog je takvog upozorila na svom Facebook profilu Varaždinka Marina Kolarić. Ona je objavila fotografije improvizirane nastambe napravljene od plastike i lima u kojoj na jednom zapuštenom polju živi čovjek već gotovo deset godina.
- Skoro deset godina jedan čovjek živi u ovoj nastambici od plastike, kartona i malo lima, na zapuštenom polju, na kojem je čak i trava veća od nastambe, ali i njega samog, pognutog od tereta života, neljudskih uvjeta, neimaštine, nebrige, zatvaranja očiju.
Prvih sedam godina mu je vlasnik susjedne parcele, nosio hranu, no njemu je, skroman i ponosan kakav je, mogao to i vratiti radeći s njim razne poslove u polju. Od kad je taj susjed prije dvije godine umro, nitko mu više ništa ne nosi. Al i bolje, kaže, bilo bi mu teško da mu nose hranu, a on im to nikako ne može platiti ni vratiti - napisala je Marina Kolarić koja se pita je li moguće da ga nitko nije vidio ili je lakše zatvoriti oči pred tim.
- Ne pitati se u hladnim zimskim noćima kako i gdje spava taj čovjek, da li se i kako može bar malo ugrijati? Da li ikome padne na pamet za vrijeme nesnosnih vrućina? Da li se itko pita kako izdrži kad je najbliži izvor pitke vode udaljen kilometrima? Kad zalihe vode i za piti i za pranje, drži u tri plastične boce od deterdženta? Kako mu je kad su mu najbliži i jedini stalni susjedi štakori i lasica, koji mu, kaže, kradu bilo kakvu zalihu hrane… - opisala je dramatične uvjete u kakvima živi naš nesretni sugrađanin.
Napisala je i što on kaže kada mu ona nudi pomoć
- Nemojte mi molim vas ništa nositi ni od odjeće ni od hrane…pojest će je štakori, a ja vam ionako ne mogu vratiti ni platiti pa bi mi bilo žao“ - rekao je meni i kolegi kad smo ga „posjetili“ prvi put ljetos.
Rekao nam je tada i da su mu prve godine ponudili hranu u pučkoj kuhinji i prenoćište u skloništu za beskućnike, no smatra da ne zaslužuje da živi na teret drugih ljudi.
Nisu mi oni krivi što mi je sudbina takva - veli. Sretan je što su mu „riješili“ pa ima osobnu iskaznicu. Zdravstvenu nema, pa je iščašeno rame moralo samo zarasti, a na nozi si je sam „napravio operaciju“.
- Obavijestili smo tada nadležne i nadali se da će se riješiti nešto. Na Badnjak smo spremili nešto hrane i vodu za slučaj da je još u polju i otišli pogledati. Na žalost, još uvijek je tu. Sretan je što je bio krasan dan pa može sjediti na suncu. Kad nas je vidio, žurno se obuo, na desnu nogu čizmu, na drugu najlonsku vrećicu. Ima doduše još jednu čizmu, ali isto desnu. Neće uzeti vrećicu hrane i moli da je nosim doma, a kad već neću, da barem podijelimo pa da pola odnesem. Kaže mi da su ga posjetili nadležni i ponudili mu novčanu pomoć, ali da to ne može prihvatiti, „ima onih kojima je potrebnije“. Pitam ga kako podnosi zimu, kaže da dobro, a po noći hoda po polju da mu bude toplije…kad više ne može izdržati, legne u „kućicu“ i omota se dekama, prvo noge pa ostalo. Za noge je najhladnije i najteže je izdržati kad noge zebu. Pitam ga koji broj čizmi treba, što veći veli, mora obuti koliko god moguće pari čarapa ispod. Velim da ću nabaviti što veće čizme i donijeti deke i debele jakne, a on samo ponavlja, „nemoj gospođo molim te ništa trošiti na mene“… - napisala je Marina Kolarić odlučna u namjeri da pomogne čovjeku.
- Kako mi namjera stvarno nije ni prozivati ni pitati tko, kako, zašto…molim stvarno samo one koji imaju volje, želje ili ideju kako pomoći ovom čovjeku da mu pronađemo adekvatni smještaj kakav zaslužuje svako živo biće, krov nad glavom, za koji bi mogao uzvratiti svojim radom ili na bilo koji drugi način, da mi se jave - zaključila je.
Svi koji žele mogu joj se javiti na Facebook.
