IZ PROŠLOSTI Priča varaždinskog policajca koji je Vukovar branio do posljednjeg metka...

Varaždinske vijesti | 16.11.2017. u 18:38h | Objavljeno u Aktualno

Uoči 26. obljetnice pada Vukovara, prisjećamo se stradanja u gradu heroju kojeg su branili mnogi Varaždinci. Njihove priče u to su doba pratile i Varaždinske vijesti, a u nastavku vam donosimo priču kolege Vlade Premuža objavljenu 28. studenog 1991. godine, odnosno svjedočenje Željka Lepoglavca, varaždinskog policajca koji je s kolegama do posljednjeg trenutka branio Vukovar. Željko Lepoglavec nažalost je preminuo prije desetak godina, no njegovo je potresno sjećanje na obranu Vukovara zauvijek ostalo zabilježeno. 

VUKOVARSKA GOLGOTA IZ PRVE RUKE Priča ratnika koji je Vukovar branio do posljednjeg metka i posljednjeg trenutka

Željko Lepoglavec danas je u 35. godini života, teče mu 16. godina policijskog staža. Poznaju ga, u uniformi i bez nje, mnogi Varaždinci, sam kaže - ima mnogo prijatelja. Supruga Dragica i sinovi Romano i Sebastijan njegova su obitelj, a i za njih i za Zeljka 18. studeni ove godine ostaje dan koji će pamtiti cijelog života.

Tog tmurnog i kišnog ponedjeljka Željko i još 18 pripadnika Policijske uprave Varaždin uspjeli su se probiti iz potpuno okruženog i pokorenog Vukovara kojeg su branili još od 11. rujna. Dva mjeseca i sedam dana života i borbe u sve čvršćem i čvršćem obruču četnika i okupatorske vojske završili su herojski, braneći Vukovar do posljednjeg metka i posljednjeg trenutka. Nisu bježali i nisu se predavali, povukli su se kad je to ostala jedina mogućnost preživljavanja. Ovo ie svjedočenje Željka Lepoglavca o Vukovaru iznutra i njegovoj obrani, priča koju nam je ispričao u ime svojih varaždinskih kolega Zdravka Lisičaka, Martina Dukarića, Ivana Strmečkog, Josipa Kovačića i Bože Cafuka, u ime svih 180 varaždinskih policajaca koji su više od dva mjeseca branili blokirani Vukovar i Borovo Naselje. Ovo je njihova ispovijest...

OBRANA

- U Vukovar smo stigli 11. rujna, bilo je to još vrijeme ljeta, smijenili smo prethodnu grupu naših, varaždinskih policajaca. Veći dio smjene upućen je u Borovo Naselje, manja grupa u kojoj sam i ja bio ostala je u Vukovaru. Branili smo poziciju uz tekstilnu tvornicu "Vuteks", te u mjesnoj zajednici "1. svibanj", a prvo pravo "vatreno krštenje" počelo je u noći između 14. i 15. rujna. Domaći ljudi, Vukovarci, tvrde da je te noći počeo pravi rat. Vojska i četnici navalili su iz pravca Petrove Gore i vukovarske kasarne, bilo je žestoko, a od tog dana zatišja kao da i nije bilo. Iz dana u dan intenzitet se pojačavao i sve više i više granata je padalo po Vukovaru, sve su češći bili pješadijski "upadi" i tenkovski napadi. Na početku, dok smo još bilo dobro naoružani i opremljeni protuoklopnim sredstvima, povlačenja nije bilo. Pružali smo žestok otpor, no tehnički su bili mnogostruko jači.
Te njihove artiljerijske pripreme za napad, pa to je nešto što se riječima opisati ne može.

Granate padaju doslovce jedna odmah iza druge, ruše i uništavaju, oko vas sve drhti, možete samo ostati priljubljeni uz zemlju, čekati kraj kanonade, a kraja nema. Sat, dva, tri, cijeli dan, pa onda ponovo. U Vukovaru nema ni jedne kuće koja je ostala cijela, nema ni jednog prozora sa staklom, ni jednih vratiju, ni jednog cijelog krova...Sve što su mogli, sve su razorili, uništili, porušili. Nanosili smo im velike gubitke, istina je da je Vukovar groblje tenkova i "oklopnjaka", no stalno su stizali novi i novi. Predaha nije bilo. Naše su snage kopnile, morali smo se povlačiti, zbijati, a oni su i dalje bombardirali, razarali, gazili sve pred sobom - kuće, ulice, vrtove, ako je trebalo i ljude, djecu...

POMOĆ

- Vukovar je trebao pomoć i stalno je tražio, stalno su stizala obećanja i obećanja, uvijek novi optimizam i nove riječi, a od konkretne pomoći - ništa. Ni oružja, ni ljudstva, ni hrane, ni opreme - ništa. Do posljednjeg smo trena vjerovali u tu pomoć, stalno nam je ta vjera dizala moral, slušali smo napeto vijesti o tome kako Hrvatska čini sve da spasi Vukovar, no od svega toga mi, branioci Vukovara, nismo osjetili baš ništa. Ostalo nas je malo. Znatno manje od brojke koja se spominjala u javnosti, da je neprijatelj znao koliko nas malo zapravo ima vjerojatno bi se Vukovarom razračunao znatno ranije. Što je obećanja o pomoći bilo više to smo bili žešći u otporu, stalno gradeći vlastitu nadu, no kad smo primijetili da se iz Vukovara izvukao Jastreb, da se izvlače pripadnici hrvatske vojne policije, da je izašao i zamjenik zapovjednika Mali Jastreb, tada je postalo jasno kakav kraj Vukovara slijedi. Nismo željeli napuštati grad i civile do posljednjeg trenutka, no kad je izgubljena i ta zadnja nada da se Vukovar može obraniti morali smo u proboj. Druga je solucija bila direktni sukob s četničkom kamom...

PROBOJ

- Krenuli smo u sumrak, znajući da nas čeka težak put, svjesni da nas može otkriti i najmanji šum. Da ako netko zaostane gubi glavu jer ga nema tko izvlačiti. Bilo je gore nego što smo mislili, užasno...Kilometri i kilometri kroz slavonsko blato, prolazeći neposredno uz agresorske položaje, bez vodiča, bez karte, gacali smo kao ćorave kokoši, ne znajući gdje su minska polja, gdje neprijateljski stražari. Nogu su upadale u blato do koljena, močila nas kiša i sušio vjetar, no zahvaljivali smo Bogu za takvo vrijeme, to je bila jedina mogućnost da se "pokrije" šum našeg kretanja. Nakon desetak kilometara meni se raspala čizma, ostao sam bez "potplata", no stati nisam smio. Nastavio sam bos, uz nevjerojatnu bol, patnju, no znajući da hodam da bih živio. Noga se gotovo smrznula, otvrdnula, nisam je više osjećao, no hodao sam, hodao, samo hodao...U rijetkim trenucima predaha nogu sam stavljao na cipele kolega, tako sam je grijao, a potom opet dalje, hod po mukama kako bi preživio.

Ujutro, bila je to noć između 17. i 18. studenog, dočepali smo se Vinkovaca, no u našoj grupi od dvjestotinjak ljudi koji su krenuli u proboj više nisu bili svi. Od pripadnika PU Varaždin, nas 19, prošli smo svi, i tako smo stigli do spasa iz pravog pakla u kojem smo bili. Navečer, tog dana, stigli smo u Varaždin, dočekali su nas prijatelji policajci, najbliži, bilo je suza, osjećaja koje ne mogu opisati. 

Shvatite, ja sam, i sve moje kolege isto tako, iz zagrljaja smrti stigao ponovo do svoje supruge, svoje djece, svojih najdražih zbog kojih živim. Supruga mi je tada čestitala rođendan, mislio sam da se šali, iako svjestan da smo se svi tog 18.  studenog stvarno ponovo rodili. Ne, nije bila šala, tog je dana i moj stvarni rođendan, datum kojeg sam u paklu Vukovara sasvim zaboravio, izbrisao. Sada ću istog datuma slaviti dva rođendana...

VARAŽDIN I VARAŽDINCI

- Kako da opišem naše osjećaje kada smo četiri dana nakon našeg dolaska u Vukovar čuli da je napadnut i Varaždin? Bilo nam je grozno, ovdje su nam ostali najdraži, a vijesti dugo nije bilo. Poslije, kad nam više nije mogla stići smjena, s toliko smo nade čekali što će se dogoditi, što će biti s našim sudbinama, što će biti sa zahtjevima naših supruga da se nama i cijelom Vukovaru pomogne. Veliko hvala svima koji su nam pomogli, hvala pripadnicima naših jedinica koje su pokušale proboj, hvala obiteljima poginulih u tom pokušaju, hvala i svima koji su prikupljali i slali nam pomoć iako ta pomoć nikada do Vukovara i do nas nije došla.

Ne mogu i ne možemo da se i lično ne zahvalimo gospodinu Cesarcu, gospodinu Lackoviću i doktoru Sulaku, kao i načelniku Policijske uprave Varaždin Ivanu Žitnjaku i našem dragom inspektoru Dani Pribiću za sve što su učinili za nas, za naše obitelji, a tako i za obranu ove Hrvatske. Hvala Varaždinu i Varaždincima koji su shvatili bit zahtjeva naših najbližih da se pomogne, a oni koji to nisu shvatili o njima ne treba i o njima neću govoriti. Bit će vremena...

PRIJATELJI

- Kod kuće sam peti, šesti dan, fizički se oporavljam, vraćam dio izgubljenih 15 kilograma težine, uživam u svojoj djeci, porodici, tako običnim stvarima kao što je tuširanje, krevet, čisto rublje, no isto tako nemam mira, nemaju ga ni moji kolege s kojima sam se probio. Noći su mi preduge, san pun košmara, snova, Vukovar je stalno pred očima. Ne mogu se ni trenutka odvojiti od tog grada, a posebno od svojih prijatelja, kolega, pravih suboraca koji su ostali u Borovu Naselju, o kojima se još ništa ne čuje, ništa ne zna. Krenulo nas je početkom rujna 180, iz Varaždina pedesetak, vratilo se nas šest. Tako se nadam da će se vratiti još mnogi, da će i oni osjetiti tu radost povratka, da će opet biti uz svoje najmilije. Stalno sam u mislima s njima, stalno vrtim taj ukleti vukovarski film.

Toliko je tu pouka, istina, toliko toga što Hrvatska mora naučiti da bi dobila ovaj rat. Vukovar praktički više ne postoji, on je samo područje velikih ruševina, no za Hrvatsku on mora biti znatno više nego što je bio dosad.

Ne samo zbog mojih suboraca i prijatelja koji su možda još uvijek u Borovu Naselju ili su tu zarobljeni ili ubijeni, ne samo zbog pakla koji smo mi, vukovarski branitelji, prošli, ne samo zbog jednako takvog pakla u kojem su živjeli i preživjeli vukovarski civili, mali Vukovarci, ranjenici, svi oni koji su postali danas vukovarski stradalnici. Mi koji smo Vukovar doživjeli "iznutra" znamo posebno dobro što je Vukovar značio i zašto se Vukovar u Hrvatskoj više ne smije ponoviti...

stranica

Označeno u