„Hrvatska šutnja“ nikad, nikad više!

Napisao/la: -

Kad se hrvatska nogometna vrsta vratila nakon uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Zagreb, danima se raspravljalo ne samo o (ne) primjerenosti toga da u njihovom autobusu bude (samo) jedan pjevač – Thompson, nego još i više je li on trebao biti ili ne među onima koji su nastupali na središnjem zagrebačkom trgu, a dan kasnije i na dočeku u Varaždinu.

Štoviše, kao da nema ničeg važnijeg, neki o Thompsonu u Varaždinu i Zagrebu još i danas raspravljaju i dvoje, iako za to nema nekih osobitih razloga, izuzev da im se spomenuti pjevač ne sviđa. Doduše, spominjali su oni Thompsonove sporne istupe, izjave i pjesme, ali one su stvar prošlosti i traumatičnog, ratnog konteksta, kada se obrambeni duh nije mogao dizati tek pjesmama „Dobro jutro Hrvatska“ ili „Moja domovina“. Rat, jednostavno, traži nešto drugo, priznali to ili ne.

S obzirom na vrlo živu i još uvijek, nažalost, aktualnu raspravu o tome treba li u Zagrebu i Varaždinu pjevati hrvatski branitelj Marko Perković - koji je, doduše, imao iza sebe nekoliko kontroverzi i neprimjerenih istupa - za očekivati bi bilo da se slična rasprava povede i oko koncerata Momčila Bajagića Bajage. Do toga, međutim, nije došlo, izuzev oprečnih reakcija na njegov nedolazak u Karlovac, čemu su, razumljivo, kumovali branitelji. O njegovim koncertima pokušava se stvoriti šutnja. Tako je koncert u Puli održan bez propitkivanja u tom gradu, a tako će zacijelo biti i ovog petka u Varaždinu. Kao da tu nema baš ničeg spornog. No, nažalost, ima. Itekako.

Naime, ma što tada pjevao, Bajaga je navodno nastupao u Kninu u vrijeme pobune i okupacije dobrog dijela Hrvatske. Nisu tada, naravno, ratovali samo hrvatski Srbi, već i oni iz Srbije gdje su otvarani - koncentracijski logori za Hrvate.

Zar je Bajaga održavao koncert u nazočnosti pobunjeničkih i okupacijskih snaga na okupiranom dijelu Hrvatske, zemlje u kojoj se rodio, dok je i u Srbiji bilo onih koji nisu podržavali agresiju i to otvoreno i hrabro iskazivali. Zar onda Bajaga, kao i potonji, nije trebao u to ratno vrijeme prosvjedovati ili barem šutjeti, ako već nije dignuo glas protiv rata u njegovoj rodnoj zemlji? A da se ne govori o tome da se trebao vratiti… Ali, čini se, imao je Bajaga prečih poslova, kao što svjedoči pjesma „veteranima, zaboravljanim asovima“ ili kasniji čuveni duet s Borom Čobrom „Samo sloga Srbina spašava“,  koji se mogu  čuti i pogledati i danas na Youtube, za razliku od njegovog kninskog koncerta…

Istina, nakon rata Bajaga je održao već više koncerata u Hrvatskoj i Varaždinu. I neka je. Život treba ići dalje, valja gledati u budućnost i oprostiti. Međutim, upravo zbog njegovih opisanih ratnih epizoda, teško je to činiti i danas, kad predsjednik zemlje iz koje dolazi ponovno govori o 1941., nacistima, Židovima, pokoljima…

Zar u takvim, gotovo ratnohuškačkim okolnostima, nije legitimno se prisjetiti ne samo kninske, nego i drugih dvojbenih Bajaginih epizoda? I, naravno, priupitati se treba li se sada, kad čelni ljudi u Srbiji uspoređuju hrvatske branitelje s nacistima, i dalje pljeskati te širiti ruke dobrodošlice onima koji su bili ili možda još jest uz takvu politiku ili joj se nisu suprotstavili, za razliku od nekih drugih glazbenika i građana Srbije, koji iza sebe nemaju spornih, ratnih epizoda, kojima su se čak i suprotstavili?

Međutim, oni koji su bili glasni oko nastupa Thompsona i njegovih starih kontroverzi, sada oko nastupa Bajage i njegovoj prošlosti – šute!? Ili se čak čude i pitaju što je tu uopće sporno, valjda zahvaćeni nevjerojatnim selektivnim pamćenjem, nepoznavanjem činjenica ili nepromišljanjem.

Ali to nije sve. Da bi opravdali izostanak rasprave o nastupu Bajage, ima i onih koji vele da je potpuno glupo raspravljati o pjevačima i našoj bremenitoj prošlosti, već se treba usredotočiti na sadašnjost i na budućnost te veće i preče aktualne probleme. I to je točno. Dijelom.

Ne bi se, naime, smjelo zaboraviti što se dogodilo nakon čuvene „hrvatske šutnje“ 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada su se u Srbiji na raznim javnim skupovima počele dizati ratne tenzije, a u Hrvatskoj se na te ratnohuškačke govore samo odmahivalo rukom. Dok se u Srbiji javno pripremao rat, Hrvatska je šutjela. Vjerovalo se u razum i da nema potrebe osvrtati se na prizivanje duhova prošlosti, a neki su vjerovali čak i u dogovor… Kakva katastrofalna glupost! To se dogodilo jednom i ne bi se smjelo više nikad jer posljedice rata i danas se osjećaju, ako nigdje drugdje, onda u srcima onih čiji su najmiliji ostali na ratištima! A da se ne govori o teškim materijalnim posljedicama rata, kao i društvenim, uključujući ratno profiterstvo, zbog kojih je Hrvatska godinama bačena unatrag pa danas teško hvata ritam razvoja i iz nje se odlazi...

Facebook komentari
Komentari ispod članaka ni na koji način nisu stavovi uredništva Varaždinskih vijesti te su za njih odgovorni isključivo čitatelji. Ističemo kako je stav redakcije da je zabranjeno vrijeđanje, govor mržnje te poticanje diskriminacije na osnovi rase, etničke pripadnosti, boje kože, spola, jezika, vjere, dobi, rodnog identiteta ili spolne orijentacije. Svi komentari za koje uredništvo procijeni da su neprikladni bit će obrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim tijelima.

Varaždinske-vijesti.hr koriste kolačiće (eng. Cookies) radi pružanja što boljeg korisničkog iskustva. Ako nastavite koristiti ovu web stranicu prihvaćate korištenje kolačića.